Možda bi sve bilo drugačije da se Lesi nije vratila kući, da je uspio koji od fenomenalnih planova Mirka S. Kojotovskog za likvidaciju ptice trkačice, da je jedan Grunfov izum dobio zlatnu medalju na londonskom sajmu inovacija ili da su crveni mundiri do nesvijesti iscipelarili Velikog Bleka.
Ovako sam se probudio u 12 sati i uglavnom mogu pretpostaviti što me očekuje. Kad bi barem dan potekao malo brže ili sporije. Priznajem – jutros sam se nadao, ali samo jedan pogled na sat bio je dovoljan da se uvjerim da ništa ne može narušiti uvijek isti, metronomski ritam. Tik – tak, tik – tak, tik – tak, tik – tak…
Kad bi kojot uspio razložiti na batake i krilca iritantnu ptičurinu bio bih uvjeren da se nešto pokreće na bolje i da onaj blentavi Bush neće u naletu ingenioznosti pritisnuti crveno dugme. Izišao bih iz kuće i otišao u prvi birc naručiti na «đemdo» dužu s mlijekom i coca colu, a konobar bi me ljubazno uslužio i rekao «ma nema veze, platit ćeš kad budeš imao novaca».
Ovako sam se probudio u 12 sati i u ništa nisam siguran, osim da bi đemdo - kavu platio u šljivama ili eventualno pranjem posuđa.
Prije nekih desetak godina dva čovjeka stajala su u šumi. Njihova tek navršena punoljetnost ekspresno je nagrađena s po jednim primjerkom automatske puške AK 47, u ona blentava vremena poznatije kao kalašnjikovi.
Bili su dovoljno stari za sudjelovanje u osrednjem ratu i taman toliko mladi da ga uopće ne razumiju. Držali su stražu i nadali se da od nekud neće iskrsnuti četnik, mudžahedin ili neki treći negativac iz radionice umobolno-huškačkih radio i TV emisija.
U trenutku kad je dosada već prevršila svaku mjeru jedan je drugog cinično i zajebantski upitao «pa dobro pička mu materina, gdje su te paljevine i pljačke, gdje su ta silovanja – kakav je ovo rat?» Ovom pitanju nikad nije dokučio odgovor jer je nekoliko mjeseci kasnije izgubio glavu. U međuvremenu svaki dan stajao je u istoj šumi.
U pitanju je takozvani vječni dan, koji ništa ne može poremetiti, a i kad ga, ne primjećujući, poremeti, čovjek se naljuti, izjada ili nešto treće. U tom trenutku nestane čarolije i dan se iznivelira. Naučio sam da čak i takva stanja kao što je ratno imaju svoju uhodanu, dosadnu i predvidljivu svakodnevnicu, izraženu metronomskim tik – tak, tik – tak, tik – tak, tik – tak…
Prije nekoliko dana u ZUSP-u slušao sam slijedeću koverzaciju:
- Mala, daj mali gorki s malo obične!
- Miješano?
- Idi u pičku materinu, dolazim ovdje već 15 godina!
- Ali ja radim tek od jučer.
- E od danas znaj da je odvojeno.
Slušao sam neću li mu u glasu prepoznati neku zajebanciju, ali niti traga. Stvarno se naljutio.
Da nije možda bi Lesi stvarno zalutala, a Veliki Blek se smanjio na 170 centimetara visine.
Rekla mi je Silva da je Vučko nedavno četiri sata pisao neke vijesti, te ih uništio pritiskom na «back» dugme. U stvari – više se požalila. Da nije - ja bih sad otrčao kući očekujući da ću prispjeti na kadar kad kojot zadovoljno glođe batak.
Ovako znam što ću jesti za ručak, gdje će sjediti Nela kad dođem u njen stan i što se večeras daje u kinu. Kad bi barem kazaljka ubrzala ili usporila.
Možda ako se dovoljno koncentriram…. Ne, ne ide! Još uvijek znam kako i koliko će trajati «danas».