Zadnji put kad sam se javio na Lupigi.com bilo je to u jednom redu. Jedna rečenica. Konstatirao sam opću žalopojku, mogu reći kako sam se ponio poput glasa naroda koji se kupa u svom znoju a da ništa i ne radi.
Ono što me je iznenadilo je da je ta jedna rečenica imala većeg odjeka od nekih epopeja koje sam napisao. Ali, tako se samo potvrđuje staro-vječna istina. Malo riječi, mnogo buke.
A kako ipak nisam osoba od stava, već riječi, vraćam se u stilu. Rečeničnom.
I nije moja krivnja. Sretno besposleni student više ne može piti kave do beskraja, već se mora tad i tad pojaviti tu i tu i bit tu do tad i tad. I tako od dana do dana.
Pa, nakon perioda konsolidiranja i privikavanja na te i te obaveze, sam se vratio. Kad i eminem. A, kao i njemu, trebalo mi je dana. Da se priviknem na brojanje mrtvih i raspitivanje o ozljedama. Ono, "znam da vas boli, ali gdje vas je udarilo i koja vam je kost slomljena...", ili, moj favorit "... moje saučešće, ali zašto vam se sin ubio, jeste li se možda svađali, bar u posljednje vrijeme?" 
Jednom davno sam čuo jednu pjesmu. Išla je otprilike... sanjao sam san... pjesmu odavno nisam čuo jer mi je tape fuka zaplijenio, davno. Kako to već biva s ivor-carom, ponaša se carski. Ono, caru - carevo. A carsko je sve. Osim snova, pa iako mi je tape oduzeo, nije san.
 nešto više riječi i iz nešto veće daljine se javljam. Sjedim uz plažu, i kako bi to Pupačić prije svog Ikarovskog obrušavanja, rekao, slušam more kako zbori. Laganim šumom školjaka i ribljih priča o veličinama mreža.
Iz ove daljine, žalim sve vas koji se znojite neradnički u kontinentalnom dijelu bilo koje države, sve vas koji umirete na poslu, pa bila vam kancelarija i klimatizirana, ali se uvijek dogodi da ili morate izići na pet minuta i preživjeti udar toplo-toplog okoliša, ili vam u posjet dođe stranka okupana mirisom ljetnog znoja.
Pa se patite, mada turizam posvuda cvjeta i sve više ljudi uzme dvije krpe i dva tjedna se valja po plažama kupajući se i dovikujući domorotkinjama. 
A ja, kupam se, pijem koktele koje mi plaća moja bogata kubanka i živo me boli za Haag i nogomet. Nek budale loču mlaku ožujsku ili ka-rlo-va-čku i grizu nokte radi momaka koji hodaju s manekenkama. A ja uživam u svom privatnom raju gdje su sve jabuke slatke i mjesto nektara teče mliječno bijeli absint.
Sve u svemu, sve je lijepo, ja uživam, sve je lijepo, ali... u pozadini čujem neki takt... riječi... sanjao sam san... na podlozi od alarma.
Probuđen priznajem. Od ljeta mi se vratili samo vrućina i znoj. I obaveza koja me zalijepi za asfalt, a kubanka... u snovima me čeka.