On je Štakor u mojim snovima koji proždire stvarnost..
U svakom snu pojavljuje se njegova sjena. Svaki san bude mora. Gledam kako stoji na pijedestalu sa kojeg ga namjerno ne rušim. Pijedestali su samo zaštite, sa njih je napad lakši, bijeg brži. To mjesto nametnule su mu okolnosti i ja.

On postoji i u tome leži sav očaj u kojem se kupam. On se smije kako se štakori već smiju, i grize kako zna. On ne poznaje ljudsku bol i u njemu se rastapa svaka žudnja. Uvijek je brži, uvijek izmakne taman dovoljno. Svaki san koji sanjam okaljan je spomenom i sjenom. Ja ne poznajem mišolovke u koje se gamad hvata, i ne koristima otrove koji paraliziraju.

On je Štakor koji mi nagriza stvarnost i koji mi uništava snove.
U njemu prepoznajem slabost, svoju. U njemu prepoznajem glupost, svoju. On je želja za bijegom, on je nadanje u nedodirljivost, on je želja za moći. On niječe sva skloništa i sigurnost vlastite sobe. Ulazi kao lopov, kao prijatelj kojem ste poklonili ključ. On je iznevjereno povjerenje, u sebe. On je slabost u kojoj se uživa. On je san i mora, žudnja začinjena paprom i nečim gorkim.

Njega žudim sama, njime branim odlučnost svoju. Njime ću dokazati svoju moć, ili ne. Njegovo istrebljenje biti će gorka pobjeda u kojoj se uživa sam. Uništit ću sve želje kad uništim njega. Ništa se tu neće moći oprostiti.

I svakoj priči nekad dođe kraj...
...moj Štakor pronašao je izlaz sam. Nametnuo mi svoje nepostojanje. U mojim snovima on više nije nadohvat ruke. On stvaran i on moj odcijepili su se. Zašto da sad razmišljam da li su mogli postati jedno. Izgubila sam više od  protivnika i prepuštam to papiru. Izbljedjet će nekad. Sada nije više opasnost, postao je samo još jedna propuštena prilika. Žalit ću, al' i to će dosaditi, nekad...