SHE
ritn by: Ripcord
17. 09. 2003.
Izvaljena pred telkom, tupo sam se zabuljila u dojče EmTiVi. Gledam, a ne uočavam. Toliko sam premorena da niti ne pomišljam na krevet. Još malo pa će jedan. Da mi nije hladno, malo bih se izvalila na balkonu. A fakit! Razmišljam, a prazna sam. Odjednom nešto se počinje događati što me usisava. Grozničavo vapi za pažnjom. Treba mi par momenata da se saberem i shvatim o čemu je riječ. Jedan spot na ekranu. Spot zabranjen prije negoli će ga imati prilike pravo i prikazati svima. Nešto o čemu se pričalo. Memory lane.
SHE
Naturaly, ona mi prva pada na pamet. Neka druga ona, u nekoj drugoj priči. Sjećam se dobro kad je doletjela to jutro u kantinu, sa vječitim crvenim šalom i rupom na vratu (I: "Hladno mi je samo kad te takvu vidim! Mislim, čemu šal kad uvijek ostaviš tu prokletu rupu na prsima?!").
"Vidjela sam ga!"
Prvo smo se svi šutke pogledali i slegnuli ramenima. Vidjela je fuzzy-a? Vidjela je Malog? Vidjela je spikey-a? Uf, tih dana je imala njih nekoliko na "samo za gledanje"-popisu. Tko zna kojeg je sudbina gore nanijela da se vrzma oko porte.
"Ma spot!"
Say no more. Sljedbenici poput nje, dobro su znali o čemu se radi. Nije bilo potrebno objašnjavati, pojašnjavati, analizirati. She joined the club of the rare ones. Ali, ono što nisu znali je bilo to da se pomalo razočarala. Očekivala je toliko više. Vidjela je trenutak vrlo sličan svojima. No, o tome nije mogla razglabati, jer o tome i tako nitko nije ništa znao.
Živjela je tih nekoliko različitih života, a da nikome nije priznala cijelu priču. Zabavljalo ju je to što ju nitko ne poznaje potpuno, jer je rano otkrila da prema ljudima i onako nikada ne smiješ biti potpuno otvoren. O da, otvarala se ona vrlo lako, upravo nevjerojatnom lakoćom je pričala strancima najintimnije stvari, ali nikad one aktualne. Nitko nije ni sanjao što sve radi, s kime se sve upoznaje, što sve mašta i na koje sve načine ubija vrijeme.
"Zamisli šta sve pokazuju..."
"... i takve gadosti!"
"...stvarno događa..."
Nije slušala razgovor, samo je razmišljala kako je poznato djelovao spot. Neka napušena mladež. Polijevanje alkoholom. Lizanja. Sex. Deep french kisses.
"I režu se..."
Povukla je rukave veste do noktiju, iako je znala da nitko (opet) neće ništa primijetiti. People don't notice things they would never dare knowing.
"Mmmmm..."
Dobro, nitko nije primjetio. Sjetila se još jedne scene iz spota. Tih dana je voljela proučavati okuse različitih muškaraca. Teksture njihovih koža. Reakcije na maštovitost svojih jagodica, noktiju, vrha jezika, zubiju, cijele površine. Odnedavno je počela učiti. Odlučila je učiti brzo.
"Ajmo!"
Brže od ostalih iskočila je sa stolca. Svi su išli na predavanje, a ona im se odlučila pridružiti ovaj put. Filozofija. Jummy.
Ali nije išlo, previše je razmišljala o spotu. Previše je razmišljala o tome koliko je uspio šokirati ljude oko nje. "Otvorene" mlade ljude - njezine prijatelje - ljude koji nisu znali kako je taj spot bio copy&paste svakog njezinog tjedna. Okey, mislila je, svi su prihvatili cijelu priču kao želju za šokantnošću s ciljem privlačenje pažnje. Bi li mislili to isto i za njezin život? Ma ne bi mogli, kada ju poznaju! A opet, tek bi onda spoznali da ju ne poznaju, pa bi bogznašta pomišljali.
Uzela je arak A4 (trgovačkog) papira i počela izbacivati sve iz sebe. Riječi, misli, tok, jednostavno je pljuštalo kroz ball pen.
"Djevojčice, čik pauza!"
"Aha..."
Nije se mogla zaustaviti. Teklo je i teklo.
"I Platonovi sljedbenici...."
Samo tako, došao je kraj. Najbolje što je ikad napisala, tvrdit će još dugo kasnije. Izbljuvala je to iz sebe. Osjećala se kao bulimičarka. Prazno, zadovoljno, ponosno, a sve uz blagu dozu mučnine.
Taman je završilo i predavanje. Izletili smo iz B dvorane s njom na čelu. Već je bila spremna za nove pobjede. Ostavila je torbu i svoju ("pazi, to mi je od mame još iz hipi dana") bundu na stolu sa strane i trknula do wc-a. Ja sam se maknula sa strane i raspričala s nekim tko je tih dana konstantno visio s nekim drugim kraj koga bih zanijemila, ali s čijim sam se pogledima mačevala do iznemoglosti. Dok sam završila s čavrljanjem, nje više nije bilo. Ni do dan danas nije mi jasno kako sam uočila komadić bijelog trgovačkog papira pod stolićem. Sagnula sam se, ispružila ruku, zgrabila i nemarno gužvajući gurnula u torbu...
Ona nikad nije saznala, a ja i previše da bih mogla išta ikako reći.
Ne znam što joj se sve poslije događalo u njezinim životima. Ne znam ni da li ih je bilo uopće više. Smirila se. Život se rasplesao, a ona je ovaj put pratila svaki njegov korak. Barem se meni tako činilo. Ali, ja sam sa strane, a tko zna šta je u njoj. Možda ona zna. A opet, kako je sama zaključila u sv(m)om tekstu: "I čini mi se da uopće ne rukovodim ja svojim životom, nego da me on sam nosa okolo. I šta onda? Jel da išta pokušavam, da ga zauzdam, ako ga tako samo kočim, ili da nastavim lebditi ovako, gdje god da jesam?! Ma baš me zaboli, odoh živjeti svoje snove!" I tako ona sad valjda živi neke snove malo bliže tlu, a ja se na kraju ipak smrzavam s cigaretom u ruci, na balkonu jednog trećeg kata, s pogledom na zvijezde.
A EmTiVi sam za večeras ugasila... sad ću i sjećanja kojih ni nemam.
Kažeš pubertetski .... hmmm ... kako daleko ...