(promatranje perspektivom "otvorene oči")

Pitam se zašto i kako ljudi smognu hrabrosti, odluče ostaviti svoj svakodnevni život iza sebe,
upute se, primjer, vlakom u zemlju Nedođiju, harmonikom pod pazuhom, ne razmišljajuć' o tome kako će i šta će? Jednostavno odu. U potrazi za....
S tek navršenih osamnaest i ja sam se otisnula u svijet u potrazi za onim nečim. Da li sam sada, nakon povratka na mjesto zločina, u posjedništvu toga nečega? Teško je priznati da nisam nimalo sigurna u to što spoznala sam tada i čega trenutno sam svjesna.
Težnja za dubinski svojim, pronalaženjem tog nečeg ma gdje se nalazilo. (Malo se zaplićem pišući ovu kolumnu, al imam tu neodoljivu potrebu za zaplitanjem, tako da usprkos svemu nastavljam dalje pisati.)
Pretpostavljam, svatko se barem jednom u životu osjećao kao outsider, misfit, neprilagođen, nedorastao situaciji, životu, zemlji, ljudima oko sebe. (Samo jednom, kažeš?)
Oduvijek sam zavidjela ljudima koji su se osjećali vrlo dobro u svojoj koži, snalazili se u svakoj nadolazećoj situaciji, u kontaktu sa svakim nadolazećim pojedincem. Poistovjećivala se s ljudima koji su, jednostavno ne nalazeći svoj položaj u ovom svijetu, bili prisiljeni istraživati i otkrivati svoje alternativne svijetove, duboko u sebi ili u drugima. Neprilagođenost, da li se rađamo sa tim osjećajem, da li nas neki događaj iz djetinjstva pretvara u outsidere. Možebit' da nije bitno. Jednostavno, to smo.
U mojem svijetu još uvijek samo ja glumim. Čudno je kako se outsideri ne grupiraju, ne nalaze zajedničku točku jedni sa drugima. Što čini outsidera? Vučem priču iz linka http://www.moderna-vremena.hr/novisajt/mag/kolumna.asp?IDtxt=100. Lik rođen u nekom malom selu u Lici, selu bez škole, dućana, crkve, selu na rubu outsiderskog svijeta. Da li ga odrastanje u tom svijetu obilježava na način da teži uvijek nečem drugačijem, novom, neodređenom, teži ka bijegu iz svakodnevice? Bez obzira, selo kreira jednu apsolutnu individuu u svakom pogledu. Outsidera u potrazi. Zauvijek gladnog.
Žica za saznavanjem, netipično, veoma zvučno i vizualno doživljavanje svijeta oko sebe. Burno.
Lik piše knjigu koja izaziva veliku kontroverzu, oprečne kritike, preporučam čitati otvorenim očima (Kino Lika). Nakon promocije knjige sjeda s instrumentom u vlak i odlazi u potrazi za nekom svojim osobnom cestom......Pristaje na mjesto sadašnjeg prebivanja, stvara svoj način gledanja svijeta u kojem se nalazi, sudjeluje, nuka druge da sudjeluju u njegovoj interpretaciji naših života.
(Osobno, tip je moj trubadur.)
Živi teško ali živi slobodno.
Pozdravljam njegov način, pozdravljam svaki drugačiji način interpretacije sebe, kroz bilo koji tip ritma života, umjetnosti, ostalog. Zavidim mu.
Moje putovanje raznim krajevima trajalo je uvijek u poziciji promatrača, nikad sudionika.
Neću reći da nisam ipak ubrala neke plodove tog mog putovanja, svakako tu su, pomalo sazrijevaju.
Čine me mudrijom. Ali, u potrazi sam još uvijek.
Da citiram: "Vjerujte mi, ne postoji zemljopisni izlaz." Pascal Bruckner.
Ostajem gdje jesam, tražim, ovaj puta u sebi.

I na kraju još malo citata:
"Utješite se...:ima pobjeda koje vode u slijepu ulicu, kao što ima poraza koji otvaraju nove putove."
Isti Bruckner

Potraga se nastavlja.