O NACIONALISTIMA: Život s podvojenim osjećajima i trijumf vlastitog egoizma
ritn by: Predrag Finci
02. 05. 2020.
Autor je filozof i književnik, rođen 1946. godine u Sarajevu gdje je sredinom osamdesetih bio dekan i profesor estetike na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Tijekom rata seli u London, gdje nastavlja raditi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London, sve do odlaska u mirovinu 2011. godine.
Mogu li nacionalisti iz jedne živjeti s nacionalistima iz druge nacije?
Česti razvodi dokazuju da ne mogu, što je svakako bilo uzrokovano nedostatkom istinske ljubavi, a nacionalne koalicije u pravilu nastaju protiv treće strane i brzo se raspadnu. SDA i HDZ su vezivali zastave, slavili svoj savez u BiH, a kasnije je ta „interesna zajednica” prešla u otvoreni sukob, njihovi borci su ratovali jedni protiv drugih.
ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam
Nacionalisti su u načelu protiv multikulturne zajednice. Oni nikada ne žale zbog raspada tih zajednica, jer hoće biti samo sa svojima po svaku cijenu. Napadaju na „jugonostalgičare” kao na „komuniste” zato što se ovi svojom nostalgijom svrstavaju na protivničku stranu i dokazuju da nisu odani nacionalnoj stvari. I engleski nacionalisti su po svaku cijenu htjeli „svoje”, to ponajviše pravdali željom za neovisnim odlučivanjem, dakle za politikom bez vanjske, o njima neovisne kontrole, premda je u zalaganju za neovisnošću bilo i sna o nekadašnjoj imperijalnoj veličini, starog otpora prema "kontinentu", straha od novih emigranata, sve očitije ksenofobije i međusobnih nacionalnih zaziranja, što može uskoro dovesti i do raspada britanske državne zajednice. Tako se raspala Austro-Ugarska, prva i druga Jugoslavija, vjerojatno će i europska zajednica. Za svaku se može tvrditi da je bolje funkcionirala na ekonomskom planu, ali je bila ili se barem smatralo da je bila prepreka punom i slobodnom razvoju nacionalnog identiteta.
Jedan od ciljeva svakog nacionalnog programa je borba za neovisnost, za samostalnost. S raspadom Jugoslavije nastade nekoliko novih država. Svaka je imala i svoj nacionalni program, koji je postao politička osnovica tih novih zemalja. Inteligencija se u doba kriza i konflikta gotovo redom solidarizirala s nacionalistima, prije svega zato što su u tome vidjeli mogućnost za vlastitu afirmaciju i renesansu svoje nacionalne kulture, ali su, nažalost, neki od njih postali ratni huškači i zagovornici uništenja svega što pripada "neprijateljskoj naciji". Tek poneki je pružao otpor provali „buke i bijesa“, neki su se povukli u „unutarnju emigraciju“, a mnogi zaputili u tuđinu, često da bi izmakli nadolazećim trupama neprijatelja, ali ponekad i neregularnim trupama „svojih“.
Borba za „našu stvar“, za naše „uvijek smo u pravu“, jedan je od načina obezvređivanja svih vrijednosti „suprotne strane“ i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma (ILUSTRACIJA: Facebook)
Gorljivi nacionalisti žive sa svojim podvojenim osjećajima: narcisoidno se hvale svojom veličinom i žale se da ih „nitko ne razumije”, jer su „nitko i ništa”; čas tvrde da su vrlo popularni i ugledni; čas da su „svi protiv njih”; čas se ponose svojim herojstvom, čas dokazuju da su uvijek bili žrtve. Ponekad kazuju i jedno i drugo u istom iskazu.
Nacionalisti su u balkanskim krajevima brzo usvojili komunističku leksiku i naokolo pozivali na ujedinjenost oko zajedničkih vrijednosti, govorili o vremenu promjena, dokazivali da je najplemenitiji oblik vjere baš onaj njihov (kao nekada "naš", "jedini ispravni put u socijalizam"), pozivali svoju „braću i sestre po vjeri“ (u čemu ima prizvuka poziva na ujedinjenje svih proletera), zbijali „svoje redove pravovjernih”, od vjere napravili politički program i „životni” stav, one koji nisu dolazili u bogomolju gledali sumnjičavo, s negodovanjem gledali na ateiste, kao što su komunisti nekada s prezirom gledali na „nepartijce”, nekadašnje partijske organizacije i komitete zamijenili vjerskim skupovima i bogomoljama, umjesto "klasnih neprijatelja" ustremili se na "neprijateljske nacije", a tek ponekad s odobravanjem spominjali „poštene ljude iz druge nacije“, što su uvijek bili oni koji su odobravali ili imali razumijevanja za „njihovu stvar“.
(Ovako mi je jedan od njih, razuman i sve mi se činilo dobroćudan, kazivao: „Ljudi su bili različiti koji su se tu okupljali, ali sam znao da su moji, a ne njihovi. Nisam pitao o njihovoj politici, nego samo ovo: jesu li pravilno ili pogrešno djelovali. A pravilno mi je bilo ono što mi život štiti, pogrešno ono što ga ništi, pa ne znam sasvim ni što je jedno, ni što je drugo, nego samo što je moje bilo i koji je moj bio, priklanjao se onome od kojeg se nisam pribojavao, a mojima me strah skroz priključio. Nisam, vjeruj mi, htio povrijediti druge, nego sam se bojao da oni ne povrijede mene. A onda ih se stao plašiti, zato sam ih zamrzio“).
U doba obnove nacionalne tradicije počnu se vraćati stare, s pravom dugo potisnute ili sasvim odbačene „vrijednosti“, od loših pisaca do propalih političkih koncepata, pa u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije čujemo dirljive pozive: neka dođe nazad kralj koji je opljačkao i izdao, sve slavne vođe koji su služili okupatoru i njihovi borci koji su klali neka budu rehabilitirani, okupatori neka opet sve porobe, svi neka dođu, samo neprijatelji naroda ne razumiju da je došlo vrijeme sretnog jedinstva oko vrijednosti koje su ugrožavali mrski neprijatelji ... A ima li većeg poraza slobode nego vratiti se u ono od čega se jedva oslobodismo? U pozivanju na „tradicionalne vrijednosti“, uz obavezno „revidiranje povijesne istine“, štiti se nepravda prošlog doba i opravdava, a onda slavi nasilje i zločin „naših“, a ističe divljaštvo i krivica „njihovih“, što postaje alibi za novo nasilje.
Borba za „našu stvar“, za naše „uvijek smo u pravu“, jedan je od načina obezvređivanja svih vrijednosti „suprotne strane“ i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma (Nije slučajno da su se književnosti i cjelokupne kulture bivše Jugoslavije potpuno odvojile i da je unutar svakog nacionalnog korpusa interes za „one druge“ sve manji, a vladajuće ideologije rado ističu svoje nove i stare "nacionalne tribune"). U svakom „vremenu promjena“ u prve redove stanu odvažni, a kada „nova garda“ postigne svoje, brzo „prve redove“ preuzmu dovitljivi i smutljivci, koji su uvijek mili vlasti, a i vlast njima. Oni učestalo tvrde da su oduvijek znali za što se treba zalagati i sa žarom dokazuju da su potajno uvijek bili na „pravoj strani“, što je za njih uvijek strana trenutne vlasti i osobne koristi. A to svakako jesu znali.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook
Braaavo!! Što više pisati o ovoj temi.