Bilo je neko takvo vrijeme, ali još nije minulo (zato jer postoji sjećanje), kad se na zagrebačkom gornjogradskom Trgu sv. Marka moglo slobodno - pišati, po javnoj površini. Ako me memorija sjećanja ne vara bilo je to ne tako davno, tek prije pet godina (tj. 2010. g.), kad je jedan mlađi gospodin, performativni umjetnik, pred nekolicinom svjedoka koji su ga pratili i bilježili njegovu umjetničku akciju, ravnodušno izvadio svoje spolovilo (neka to svatko nazove po volji) i fino mokraćom obilježio svoj prostor na trgu, ali svjestan da to radi pred važnim nacionalnim i državnim institucijama, koje su tim činom pripale "svakom od nas, one su tvoje, moje, naše...". Neću ponavljati nekadašnje moje invektive na račun takvoga performansa - naime, da je ta gesta "animalna", jer upravo životinje na sličan način obilježavaju svoj teritorij - već ću samo napomenuti da je on prošao, inače, bez zamjerki, a sve stoga što je izveden pod pokrovom legalnog "Urban festivala". 

Piknikovci u performansu (FOTO: Hina)

Stoga se pitam zašto su nekidan digli takvu "graju svi vrapci na Zelengaju" (kako mi još odzvanjaju stihovi iz dječje pjesmice Ratka Zvrka; 1920.-1998.), kad su se na istome trgu (28. svibnja 2015. godine) okupili vikend-veterani, umirovljeni tuđmanoidni 'bojovnici, 'vitezovi' i 'sokolovi' da malo proteferiče, zapjevaju, izvikuju razne parole, uopće, da izvedu jedan svoj - performans? Čemu uzbuna kad su to sve oku ugodni stokilaši (onim u inv. kolicima svaka čast i njih se izuzima u svakom retku ove recenzije!), koji ni mrava ne bi zgazili (a što su radili u ratu, to je pitanje za dijagnosticiranje njihova PTSP-a). Zaista, kako je nekoliko dana kasnije retorički zapitao jedan od njihovih predvodnika: "Zar jedan hrvatski branitelj može biti barbar(in)?" Pa, jasno da ne, ali koliko god da su pametni bili, ispada da su ipak 'nori', jer zar se nisu ne toliko davno i oni lupali u prsa kako su "svi oni - Norac" (nor, od njem Narr, glupak, luđak, glupan, budala...) 

Ali, ako je onaj performer, koji je zapišavao Trg sv. Marka imao pokriće jedne umjetničke firme, kako stoji stvar s performansom naših PIKNIKOVACA (nije im, očito, bilo dosta kuhati se dvjestotinjak dana pod jednim šatorom, pa su eto, nekidan izašli na reprezentativni zagrebački trg!), naime, imaju li oni neko pokriće? Imaju, jer to je bio performans - njihove - demokracije (koja je mirisala po pečenoj janjetini, ali zar bi bila više dostojanstvena, da tako nije vonjala?). No, zasvirati, pa za pojas zadjenuti, to je stara izreka koju će najbolje razumjeti/prihvatiti oni 'piknikovci' koji su inače u stara vremena znali zasjedati oko gumna ili na kojoj sjenokoši. Performansu je bio došao kraj, kad je isteklo vrijeme okupiranja Trga sv. Marka (budući da svako zapišavanje mora jednom prestati).

Naime, ovome slobodno održavanom 'projektu' - toliko smislenom, da ga ni tjednima nakon nitko nije mogao objasniti, ali to je uopće problem avangardne iliti subverzivne umjetničke prakse - odlučila je na kraju stati - država (jeste li se izludirali, ispuhali, izvikali, e pa onda, hajte ljudi doma, jer nekoga reda mora biti). Tu je riječ - s onu stranu puke zakonitosti - čak i o održavanju ljepote Gornjega grada, koji je sam - tako 'cakani', baš kao bombonijera i samo još fali crvena mašna da bude komplet (ali to se povremeno dogodi, recimo, kao kad se prostire crveni tepih za koju inauguraciju ili čak za novovjekovnu - krunidbu"!) I vjerovali ili ne svojim očima - protivno od onoga što se vidjelo u izravnim televizijskim prijenosima - ali naši su se piknikovci, uz nešto malo brundanja, prigovaranja, namćorstva, ali ipak povukli pred bedemom (samo naizgled) policije opasnih namjera.

Sve je na pravome mjestu, baš kao i predsjednica od kartona (SCREENSHOT: RTL)

Toliko je sve bilo usklađeno, da bi neki naivni zlobnik čak mogao pretpostaviti kako je čitav taj performans (HRVANJE U BOMBONIJERI) - bio režiran!? Zna se, da nije (bilo) tako, ali prijatno je pomisliti, da su policijske snage intervenirale po dogovoru, onako slično, kao kad se u jednu kazališnu (modernu) predstavu umiješa neki glas ili lik iz gledališta (pa dok su svi ostali zbunjeni, dotle oni na sceni znaju kako je to smišljeni/režirani upad). Na kraju, pomalo se natežući, režeći, hrvajući se, ali piknikovci su se hrabro povukli u crkvu sv. Marka - na kojoj su ih čekala, u 22 sata (!) otvorena vrata (?) - pod muške suknje!

Uzmak im je bio pomalo ženskast, pa kad se već nisu htjeli vratiti svojim kućama, onda su dalje, čameći u crkvi, dostojanstveno provirivali iza muških, popovskih suknji (sutana/reverenda) i dovikivali svoje zahtjeve za pravdom i 'dostojanstvom', što se na kraju sve svelo na žicanje (dodatne) love. Zapravo, dobro je što je sve tako ispalo, premda su se u groznici hrvačkih navijača mogle čuti teške riječi o nekakvom "pokušaju puča", o "krizi" koja bi se mogla "izmaknuti kontroli" i tome slično. Ma, baš, u operetnoj državici - garsonijeri (s pogledom na more, e!), sve je na pravome mjestu, baš kao i kartonska figura naše Predsjednice na Pantovčaku ("VL", 3.VI.) koja nevjerojatnom lakoćom iz svoje ozbiljne dramske role prelazi u fah-subrete!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina