Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari. Taj Gordijski čvor ne podliježe solomonskim rješenjima i ne da se presjeći: uzica koju slijedimo, crvena nit svake pjesme, nije drugo do fitilj. Eksplozije su lijepe i opasne, jer sadrže život i smrt u trenutku, i svjetlo spoznaje, suvišno, počesto isprazno ali nužno, koje iščezne s bljeskom.

I sam mit o New Yorku, odrastanje uz tu utvaru i fantazmu, već je odavno opće mjesto. Trošile su ga nemilice generacije pretencioznih provincijalaca kakvima i sam pripadam, u onim nježnim godinama kad su svjetovi emanirani iz tišine vinila, celuloidne vrpce i papira uspješno zatrpavali bezdane u nama i oko nas, zjapeća okna što su se s tim više ili manje kontroliranim eksplozijama nerijetko urušavala, ostavljajući nas unutra beznadno zarobljenim. 

Dobar dio života dade se tako svesti na pospano prebiranje po ruševinama nečeg nepostojećeg, pipkavu arheologiju fikcije. No nepostojeće, tu smo lekciju valjda usvojili, nipošto ne znači nestvarno. I bez oslanjanja na razvikane teorijske konstrukcije razumijemo da je New York Salingerovih priča, Paula Austera, Pynchona i O'Hare, New York „Taksista“, „Serpica“, Cassavetesovih „Sjenki“ i Allenove „Annie Hall“ i uostalom manje-više svih drugih njegovih filmova mnogo više naš New York nego onaj čijim se ulicama vučemo, dok vjetar prevrće kante i vitla lišćem zalutalim iz nekih bezmirisnih, već pomalo izlizanih celuloidnih jeseni. Isto je, naravno, s pjesmama. Odabrati ih je moguće tek prema trenutnom impulsu, gotovo nasumice, kako u kinu zagrabiš u kantu s kokicama. A tvrda jezgra mita, soli lišena, krcka pod kutnjacima prijeteći da ih polomi. Svaki izbor svjedoči izdaju priče, odricanje od dijela vlastite istine, odražene u loše slijepljenom mozaiku od mrvica nekih udaljenih života. 

I mit odmah šapuće zašto ne? Zašto ne manje-više bilo koja numera Velvet Undergrounda, zašto ne „Chelsea Girls“ Nico, sublimne sablasti koja je i u mrtvačkom kovčegu lutala ukletim teretnim terminalima između starog i novog svijeta, zašto ne nešto s kasnijeg, gradu potpuno posvećenog i uostalom istoimenog albuma samog Lou Reeda? Tisuću zašto, samo pokoji tihi i slabi zato. Svakako ne u smjeru „kultna“, „ikonička“, ne zbog zvjezdanog začina poznatog kao Bowie. Moguće zato što je u pitanju topla posveta otpadnicima, margini i, na kraju krajeva, možda baš upravo provinciji samoj, provinciji na sve moguće i nemoguće unutarnje i vanjske načine, onkraj geografije i posve u njoj, provinciji koju ni New York, pozornica i glavni protagonist pjesme, ne dokida, možda stoga što bez nje ne postoji. Da je snimljena deset godina ranije, u nekom doglednom ali još uvijek sasvim drukčijem svijetu i vremenu, jedan od njenih junaka mogao je biti Robert Zimmerman koji se potuca Villageom tražeći vlastito ime, ili, zašto ne, Lady Day kad je tek stigla u Harlem. Činjenica da su se spomenuti od margine vrlo brzo miljama odmakli malo mijenja na stvari. Spomenike, pogotovo one pisane pjesmama, valja podizati prvenstveno ostalima, onima koji nisu. 

I zašto nismo zauzeli Manhattan, netom prije Berlina, upleli se tako odmah pod noge Reedu, kao mačka sva od vonja i sjene, dok s platna sipi još jedan Allenov film, a Lady, sada već sigurno smještena negdje iznad 125. ulice, blizu križanja s Lexington Ave, pjeva blues, „Jesen u New Yorku“, ona, iz koje izvire vjetar što vlada lišćem. Zbog melankolije, koje je ovdje više, odnosno sada je potpuna, lišena svake, i svoje vlastite pompe. Onog „New York is cold, but i like where I'm living / There's music on Clinton Street all through the evening”, čega se sjetim, u svakom gradu, svaki put kad zima zagrize, i izvanjski se razlozi za život rasplinu, čekajući da se sami iz sebe ponovno rode. Zbog brata, ubojice, ljepote predaje, meteoropatije kao zakona koji nas štiti od svijeta, i svijeta, koji se ne da. Više puta sam, uzduž i poprijeko, ujutro i s večeri hodao ulicom Clinton. Crvena cigla i crnci na cracku, mali lokali, nekakva čudna crkva na uglu, brijačnica, nekoliko kafea i barova, hipsteri, prodavaonice organske hrane. Trudni jesenji vjetar. Poznavali smo se ipak površno: ništa me u Clinton Street nije radovalo više od ove pjesme, čineći me istovremeno beskrajno tužnim. 

I zašto ne Patti Smith, ne pati li ovaj predio slikan zvukom neoprostivo bez nje, još više nego od jeftine zvučne igre; što s Blondie, Artom Lindsayjem, čitavim No waveom, tko je vikao Sonic Youth? Vuk. Vuk je vikao. A usred močvarne čeljusti, za cijeli Bowery, CBGB i ostalo, usađena je Televizija. Možda je zato Gill Scott-Heron karijeru, započetu s „The Revolution Will Not Be Televised“ zaključio upravo s „New York Is Killing Me“. Otkad je Tom Verlaineov prepoznatljivi gitaristički potpis posve preuzeo brod koji je Richard Hell napustio da s Johnnyjem Thundersom osnuje The Heartbreakerse i potom Voidoidse, upravo će Television biti udarna igla za zvuk koji je pokrenuo lavinu koja je nešto kasnije pomela sve. Ovdje također mijenjaju Talking Heads, sastav koji je tako divno odjekivao stranicama "Forsiranja romana reke" i koji se na ovom popisu po svemu trebao nalaziti, i možda tek zato izostaje, a čije se i samo ime doima kao direktna posveta Televisionu. Na mjestu CBGB-a danas se nalazi nekakav bezvezni, skupi butik. Ulica Clinton je u blizini. Možda zato što loše izrezan mjesec s marqueeja prkosi melankoliji upravo stvarajući je, proizvodeći tako uporan perpetuum mobile: "look here, junior, don't you be so happy / and for heaven's sake, don't you be so sad", zahtijeva od hodača Veraine, po francuzu Paulu, izvorno Miller, kao i Henry; njegov sugrađanin koji je od sve te buke pobjegao u Pariz, nekom drugom „brujanju jesenjih struna“. 

I gdje su Ramonesi, snifanje ljepila, Tom Waits na Union Squareu i što se, naposljetku, desilo sa svim saksofonima? Od Birda preko Dextera Gordona i Sonnyja Rollinsa do Johna Luriea i Johna Zorna, što s Milesom ili barem malo prijeko potrebne ironije, da se s kalifornijskim FEAR-om podvikne „New York's Alright If You Like Saxophones“ … Nigdje i ništa. Umjesto kode, na kraju, snijeg. Možda muzika, uostalom, ipak ne završava tamo negdje s drugom Titom. Album što ga je David Berman 2019. godine objavio pod imenom i naslovom „Purple Mountains“ u cjelini je jedno od najljepših oproštajnih pisama dvadeset prvog stoljeća. Što se ploča tiče, jedno od najboljih uopće sročenih. S Bermanom šećemo dubokim Brooklyinom, među skladištima i vezovima na kojima odmara Queen Mary 2, brod koji te, jedini, još uvijek linijski može prevesti u Europu. Preko zalijeva na sve pazi slijepa sablast Slobode. Zasjednemo u jedan od zamrlih dokerskih barova u Red Hooku i kroz zamagljen, umašćen prozor promatramo kako nastaju snovi. „Drifting deeply down in Brooklyn / So much joy in merely looking“, ponavlja pjesma, i to je istina; u New Yorku, kao i u bilo kojem drugom gradu na Zemlji. Izlazim, otvaram usta i oči, zvjeram, ne bi li negdje duboko u meni, u svojoj mesnatoj grobnici, na čas, bljesnulo ledeno bijelo svjetlo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.