Muke po netalentiranom autoru
ritn by: Ivan Kegelj
30. 07. 2003.
Evo, ljeto je, pa se niti jedan pošten čovjek ne može koncentrirati na posao. Tako ni ja.
Dekoncentriran kao kurac u sirćetu, pokušavam sročiti nešto za Lupeža, ali ne ide pa ne ide. Ljeto je doba kad grozničavo iščekujemo prvi dan godišnjeg odmora. U međuvremenu fjaka, fjaka i još fjake. Ne kažem da nema obnaženih ženskih leđa i bedara; oku milih defilea "dekoltea" na osunčanom trgu.
Prirodno je da me u takvim okolnostima Fuka svakih nekoliko dana nazove i konstatira - šta je šupak, nisi napis'o ništa ima najmanje mjesec dana.
Prirodno je i da ja u takvoj situaciji kažem - evo baš nešto pišem. To je notorna laž koja ne služi na čast pravdoljubivom istinoljupcu, meni osjećajnom, čovjeku punom razumijevanja i bogatom vrlinama. Zato priznajem da neprestano na PC-u igram "Championship manager", izdanje 01 - 02, pokušavajući s Papukom iz Orahovice osvojiti Championship league ili barem prvu hrvatsku ligu.
Istina, na poslu svakog dana otvorim Lupigu, stavim neki komentar, a onda me zapeče savjest jer nigdje ne vidim svoj nick - dva velika štampana slova koja predstavljaju "najvećeg", najljepšeg i najpametnijeg mladog gospodina koji šeće ovim dijelom sjeverne (ili je to ipak južna?) zemljine polulopte.
Savjest me peče duže od tri minute, nakon čega odlučim otići na kavu i hladnu mineralnu u najbližu mi birtiju "Popek", a tamo dugo sjedim, čitam novine i pokušavam s kolegama razgovarati o stvarima tako ozbiljnim da te od njih brzo zaboli glava.
Jučer smo, recimo, raspravljali o tome postoji li u Hrvatskoj stranka lijeve provenijencije. Na prazan želudac.
Dok razgovaramo o strankama istinske lijeve ili desne provenijencije obavezno se sjetim Branimira Štulića, koji se, svojedobno - dok oko nas još uvijek nije bilo demokratskog kolorita lijevih, desnih i srednjih - pitao "da'l je to skup interesa beskorisnih ljudi, ili nešto vrijedno robije".
Osim razgovora o strankama lijeve ili desne provenijencije (kako mi samo sjeda ova teška, strana riječ koju možete naći u Klaiću pod slovom P), razgovara se tu i o puno ozbiljnijim stvarima i traže odgovori na iznimno zahtjevna pitanja.
Reći ću vam samo neke od naših dilema - da li je govno poslije crnog rižota crnje od samog rižota?, hoće li nakon tropskih vrućina u Zagreb doći i tropske životinje?, koliko normalan može radit, a da ne poludi?, tko je pio iz moje šalice?, da li je aids uistinu opasna bolest?…
Fuka je na godišnjem i za nekoliko dana će se nazad u Zagabriu.
Valja čovjeku pogledati u oči i skrušeno zapitati - Gospon Fuka, hoćete li mi kupiti jednu pivu?
E, ali kako ako na Lupežu cijenjeni i vrli administrator, te bog i batina u cijelom virtualnom svemiru, čovjek s velikim Č, nigdje ne nađe ona dva velika slova koja predstavljaju mene s velikim M, mladog gospodina načitanog i bistrog kao malo tko, pronicljivog i okretnog mladića koji se okreće za djevojkama, kao i za starijim, već udanim ženama koje guraju kolica (a zna se bogami okrenuti i za dobro očuvanom umirovljenicom).
Razmišljajući tako, dođem do zaključka da bih mogao napisati priču o ovnu kojeg su u vrijeme velike epidemije kuge seljaci vidjeli kako se na nekom proplanku bori protiv smrti (vidio na TV-u u emisiji Alpe - Dunav - Jadran), a kasnije ga zaklali, žrtvovali Bogu ne bi li otjerali pošast srednjeg vijeka sa svojih kućnih vrata (izmislio razmišljajući svojom glavom)
Pa onda, jednog slobodnog popodneva koje se nadalo generalnom čišćenju stana, započnem:
U jednom od mojih prošlih života živio sam u selu N., smještenom u procijepu između dvije planine čiji su goletni vrhovi i sad bijeli, a padine još uvijek obrasle crnogoricom.
Podnožje planina sličilo je izdaleka na veliku blijedozelenu fleku prošaranu crnim točkicama, koje bi, kako se slučajni namjernik približavao, postupno rasle, sve dok se ne bi pretvorile u škrte, šutljive seoske kućice, napravljene od debelih hrastovih greda crnih od vlage što su je iza sebe ostavila mnoga proljeća, jeseni i zime.
Zatim stanem, pa pomislim da će mi, ako se to tako nastavi, cijeli dan proći u ispravljanju, prepravljanju i kurčevom glavinjanju.
Ljeto je - ne ide jebi ga. Uostalom, sumnjam da koga boli hurac za mog ovna koji je pobijedio smrt da bi ga zatim priklali u apstraktnu i plemenitu svrhu.
I što sad? Ustajem, oblačim Dinamov dres, pa se vraćam pred monitor - sad ću ti jebat majku, obećam bijeloj podlozi Microsoft Worda.
Ali svejedno ne ide. Osjećam se kao Dinamov igrač u drugom kolu europskog kupa. Ma sve je to zbog cuge, što bi rekao Edo.
A šta s gospon Fukom? Sranje.
Ideeemo dalje, zaori se s tribine, a meni u elegantne kratke prste, koji inače neodoljivo podsjećaju na ćevape kod "Želje", navre nova snaga, te nastavim kažiprstom nabadati slova po tipkovnici.
Da probamo ovako:
Bilo je ljeto. Ona se skinula nadajući se da sam spreman izgrebati laktove o tvrdi šljunak na jarunskoj plaži. Meni se nije dizao već danima i već sam bio pomalo zabrinut da mu se nije što dogodilo. Možda je sanjao nešto ružno, tješio sam se, pa zavidno zaključio - njoj je lako, njoj se ne mora dići. Možda da malo popričaš s njim, zapitao sam je molećivo, a ona odbila svaku mogućnost razgovora s mlohavim penisom s malim P.
Na ovom mjestu kroz kičmu mi prođu trnci jer sjetim se da Fuka ne da pisat bezobrazne stvari. A snošaj je čin bezobrazan da ne može biti bezobrazniji. Jebem ti erekciju, pomislim, zahvalan providnosti koja me na vrijeme podsjetila da je moj administrator pošten čovjek. Jedan od rijetkih koji djevojke bari samo nedjeljom na ranoj misi. A takvi ne mogu podnijeti pisanje o snošaju ako se ne radi o eseju što obrađuje fenomen koka nesilica (misli se na snošaj jaja).
Oh muzo, zašto si me napustila, nastavim očajavati u jesenjin-pjesničkom raspoloženju, a u glavu mi kao u inat dođe stih: Ispred kuće metar drva / ti si moja ljubav prva.
Nećeš se blamirat pod mojim nickom, obratim se ljutito prvom stihu ljubavne balade, a baladica se nastavi:
Ja te volim neizbježno/ nježno kad je snježno/ i kad nije snježno/vrijeme/leti.
Onda se zamislim. Onda je ponovim.
Ispred kuće metar drva,
ti si moja ljubav prva.
Ja te volim neizbježno,
nježno kad je snježno
i kad nije snježno
vrijeme
leti
Lijepo! Osjećajno! U obliku srca. Krasno i lijepo, baš lijepo, i krasno. Oh, lijepe li pjesme, a Fuka?
Gotovo, idemo dalje. Ale, ale, Papučeeeeeeee ale...!
Kad malo bolje razmislim, ovako sa vremenskim otklonom ovo ništa ne valja!
Eto ti sad!