radi se o svim mojim prijateljima i poznanicima koji mi, ma koliko neke od njih cijenio, ponekada štovao ili trebao, idu i na živce. jer su ovakvi ili onakvi. manje ili više slični. kako stalno svi oni nekuda idu, pa ih malo ima tu, a malo tamo i tako dalje, u njemačkoj, tako su se i meni malo pomiješali pa nije ivica = ivica nego je malo ante jer mi iz daljine slično izgledaju s leđa u polumraku i gužvi.

i još nešto, uz zalaganje za crnačka prava, zalažem se isto toliko i za slobodu upotrebe malih slova.  nabijem ti klaića...

gdje si... glas negdje iz polumraka, iz one sobe gdje tiho zuji tv, sa snijegom na ekranu a na krevetu kao da netko spava, ili je to samo deka ili krmelj u oku...

dakle. tu se radi o momku koji solo brije, odnosno doma gleda tv. situacija sama po sebi nije zanimljiva. njemu je dosadno, kako ne bi bilo nekomu drugomu.

karlu sam sreo na jednom od predgradskih okretišta, mjesta tužnih i popunjenih birtijama u kojima su sve stolice zaklamane za pod, da ne posluže kao sredstvo uvjeravanja u povremenim prepirkama na mjestima gdje tramvaji počinju još jedan krug. suza u oku i modrica ispod su dovoljno govorile. momak joj je još jednom pokazao manje glamurozan svijet mode.

ovdje malarme susreće onog što je napisao iz velegradskih podzemlja. hektor malo ili neki sličan kurac. s notom socijalnog osjećaja za šporka stakla (jebo standard i onog klaića, ne bi da mi je otac...) u biti, nju je momak malo išamaro kad ga je ostavila, a kao joj je to bio šok, plače. a ne bi odma priznala. moraš ju uvjeriti da'š joj pomoći.

hajmo sada opet, kažem kada se vratim na rub kreveta. probuđena, pogleda me ispod oka i okrene na drugu stranu jače stiskajući deku među nogama iako tiho i bez riječi, jasno mi dade odgovor. u tom trenutku, moja je pozicija stvarno loša: cca. tri i pol ujutro, hladan partner u krevetu koji je još i odnio sav pokrivač.

poanta je da njemu nije toliko do seksa koliko do dekice. i nije stvar u čarlibraunovskom sentimentalno opsesivnom afinitetu ka dekici kao simbolu sigurnosti nego se radnja odvija u poznu jesen. pa se on vrati u dnevni boravaka i bulji u tv duvajući duvan. a koji bi drugi kurac? prijedloge na redakcijski mail.

kupi mi osmijeh, kupi mi osmijeh... ponavaljano kao litanija, bezazlene riječi postaju prokletstvo koje vas prati pred izlozima, u tramvajima, u zatvorenim prostorima bez prozora u kojima ste nemoćni poput zahoda gdje vam znoj uz izmet izlijeće iz tijela. a pogotovo prokleta tuga koja prati glas.

radi se o želji da se materijalnim postigne duhovno. i pseudo izletu u vode gdje ovisnosti kamene sposobnosti uživanja u životu. mislim, ona bi bundicu od onih malih dlakavih glodavaca.

ma idi u tri materine, mrmljam dok po drugi put u pet minuta otvaram vrata sobice. u dnevnom boravku preuzimam daljinsku kontrolu nad tv-om i uspostavljam direktni prijenos drugog programa. apsolutno si me krivo shvatila, mrmljam još uvijek vodeći razgovor s osobom u drugoj sobi gledajući ekran i brojeći ovce što preskaču ogradu između malog i velikog mozga ili koje tek trče ukrug. fiju..., na trećoj odustajem i prepuštam se čarima tora i tv-diskusije.

ovo je opet onaj što ga muči hladnoća. jebeš život bez dekice.

sine, jesi ti peder? samo se ti nadaj majko. drogiraš li se? misliš da je to besplatno? radiš li šta? pokušavam preživjeti svaki dan. stvarno ne znam šta ću s tobom... brini se za sebe. još malo tišine, pokoja glupost, pozdrav.

nije peder, ali starcima je bed što jedan sin ima troje djece a drugi niti djevojku. drogiranje ima dvije strane. ma i ne radi.

mrzim: dva od tri suradnika. jedan je lijen, a drugi glup. onaj treći mi je okej, iako nemamo neku posebnu emocionalno-psihičku povezanost. u dva od pet radnih dana možemo solidno porazgovarati, u ostale ja nešto pimplam ili netko drugi. ne zovu oni mene uporno niti ja njih na nekakve proslave ili hepeninge poput pobjedničkih kava ili post festum pivi. tolerancija je neprocjenjivo blago i cijeniš ga tek kada ju izgubiš.

govornik im je identičan. a ostatak je jebanje majke za tulume na koje ne bi otiša, al te svejedno jebe što te nisu niti zvali. poanta je u varljivosti kao konstantni promjenjivosti.

s ovim tekstom pred sobom osjećam se kao urban. već je pet puta bio gotov, odavno je obećan, a mjeseci su prošli. i, naravno, svi smo se prestali više uopće nadati, očekivati bilo što od njega, mene, tebe, svega. lagano ga gasim, tražim u drugim projektima.

kao nekakva kriza inspiracije. moš mislit.

ispred pulsa fotelje, tri. u dvije mcc i arijana. u treću s iznenađujućom opuštenošću sjedam ja. easy talk, nimalo opterećujući, sve dok ne stignemo do dijela s ispovijestima i i have a confession to make... slušam njenu ispovijest o dijetama kojima se postiže ravnoteža linije i psihičke spremnosti, njegovu o potrebi prakticiranja joge u svakodnevnom životu kao puta kao oporavku duha. ja zaključim rečenicom kako bih nju polizao i da sam njegovu mater odavno. ostavim velikodušno deset kuna i uputim se prema solinu.

e, ovo je posvećeno onoj narkomanskoj pički koja me izradila za lovu. obećao sam, i ne odustajem od toga, javno ću mu se majke najebat. ili bar probat. lizanje je asocijacija na jebanje u prenesenom smislu.

na putu još par besmislica: stone roses kao uspomena na pive i dim u studentskoj sobi, lapdance kao buka na putevima od trga sutrije prema trgu, climbing up the walls kao snijeg pod cipelama niz magazinsku (s pahuljama u kapuljači i očima) ...

ovo je odlomak s ključem, izdanak nastao pod utjecajem domaćeg trenda romana s ključem. a ključ je u prvoj rečenici. uostalom (orbis romanus vol. 1), mislim da je ovo jako inteligentno ili mislim da imamo hit. 

u solinu se čak i uspijem izgubiti i preznojiti dok čekam šansu za lijevo skretanje na onu što prolazi kraj vranjica. škripa, truba i gas, psovke ostaju iza u zraku.

problemi u prometu. jebe me mrtvi kut.

doma odlijepim lancun s leđa i desne butine, soba smrdi užasno po znoju, kosa se slijepila u nekoliko pramenova. nakon wc-a izlazi sasvim druga osoba u nekim hlačama ispod koljena u džepovima mobilna i duvan, ključevi od stana i auta, košulja s džepom na prsima (za dokumente)

kužiš, kada se otuširaš, našminkaš (po volji, nije obavezno) i namirišeš, sve se promijeni. ko kad staviš one 3d cvike u kinu. ali, ne bitno, a pogotovo ne trajno. e, sada digresija na trajno. trajno nastanjeni stranac. edo je edo. o njemu ne treba ništa govoriti. da je patuljak, bio bi jedini kojem bi mogo bez beda reć da je čovjek do jaja. ali film je očajan. gotovo.

u garaži auto pali iz prve, svjetla, radio, duvan. pičim putem kamena, kotrljam se radi efekta, par oštrih zavoja i na autocesti sam. zimi bih tu uvijek otvorio prozor, nabio kapu, raspalio mjuzu i s jednom rukom pretjecao 75 posto vozila. sreo bih se negdje pod gripama s njom i onda bismo cijele noći jezdili po klubovima završavajući među poljupcima uvijek negdje pred zoru s romantikom pod rukama se rastajali. trajalo je ravno dva tjedna. više nije moglo, izgubila se inspiracija romantike i magija prvih trenutaka.

nakon jebanja nema kajanja a nakon lokanja mamurluk je neminovan.

-2

obrazloženje. autor nije ispunio obećanja i smjernice zadane u uvodnom dijelu. pridržavajući se obećanog tek povremeno i samo u tragovima, ono, zajebo je.

p.s.

riječni, screw ju. ja sam aktivan.