(gledano iz čisto ženske perspektive)


.....i kad pomisliš, napokon, bilo je već i vrijeme razum se vraća u moje gornje katove.....
ne znam, dragi čitaoci kako se vi nosite s prekidima, dešavaju li vam se oni uopće?
možda ste jedni od onih sretnika (?) koji u 35-40-oj već dvadesetak godina još uvijek zaljubljeno promatraju kraj svog ramena onu u koju zaljubiše se uz zvukove sada nanovo popularnog iz lavande izvučenog Novog vala.....
Priznajem da je za uspješnu produktivnu vezu potreban čvrst spoj žicom među banderama, suradnja s obije strane i sl. Međutim sve više počinjem vjerovati (tj. gubiti vjeru) da meni komunikacija s ljudima i ne ide baš "Olimpijski".
Primjer: na početku veze se otimam, nezainteresirana sam, hladna sam, izbjegavam česta mitingovanja, štoviše gruba sam, prilikom susreta umjesto cijelovom pozdravljam drugu stranu udarom šakom u rame. Razlog mog takovog ponašanja je čisto jednostavan. Obično ulazim u vezu s muškarcima koji su odabrali mene. Znači, ja sam lovina.
Kako vrijeme teče, pomalo se zagrijavam, poprimam manire moga lovca, tradicionalno me počinju interesirati stvari koje njega privlače. Tako da za sada imam bogato znanje o vinu (lik enolog), drogama (diler), moru/brodovima (pomorac) i da ne nabrajam dalje, zadnji je bio pisac/student književnosti tako da ja naravno iznenada u sebi otkrivam strast za književnošću, notu, zrnce stvaralačkog literarnog talenta (je li to istina prosudite sami).
Što da vam pričam, nakon njegove euforične opsjednutošću mnome i mojom hladnoćom, nezainteresiranošću, uzvišenošću (da ne napominjem mojom tzv. zrelošću – prednost od 5 godina), mijenjamo uloge.
Po ustaljenom ruteru moje oči se pretvaraju u oči zaljubljene golubice, na zaslonu njegovog gsm-a sve češće tuli MOJA poruka, u rokovnik upisujem NAŠ plan izlazaka za slijedeći tjedan, suviše se trudim biti NJEMU zanimljiva.
Da, dragi čitaoci, postajem zaljubljena.
Sad, kad čitam sa strane ovu moju problematiku uviđam da ne radim ništa previše različito od svake koliko toliko normalne zaljubljene žene današnjice. U čemu je onda problem?
Možda je problem što naletim na likove koje zaista NE ŽELE da ih družica promatra zaljubljenim očicama, idealizira, vodi u teatar.....kupuje sendviče, reže nokte....
No, gubim se, da se vratim na ludilo koje već planski (me) zahvaća nakon prekida veze.
Po pravilu veza se prekida riječima, da citiram:
"Izgleda da je veći zajeb u meni nego u tebi. Čeka me još pet godina ničega.
Tupila. Time-outa. Ovog sranja. I završilo bi još gore da smo ostali zajedno.
Za oboje. Znaš da cijela ta priča nije mogla imati hepiend. Kao ni ostale u ovom i onom jebenom gradu. (zvuk violine u pozadini op.Tinchi) I nema smisla da se bediraš. Znam da ovo zvuči sasvim glupo, ali nisam vrijedan toga. Ni ja, ni itko drugi. Misli na sebe. Nađi nekog tko ti može nešto pružiti. Ja ne mogu jer ni sebi to ne znam priuštiti. Previše smo slični da bi cijela priča upalila. Bacali bi jedno drugo sve dublje i dublje, ili bi morali lagati.
Glumiti da je sve OK. A nije."
(pa kad čitam sad ovaj tekst tu pred vama moram priznati da je malac u neku ruku imao i pravo, op.a.)
Gledajuć iz moje tadašnje perspektive, ovaj tekst me pretvorio u razjarenu divlju životinju u potrazi za plijenom. U djevojčurka spremnog i talentiranog dovoljno učiniti bilo što kako bi privukao njegovu pažnju.
Napisati priču? Nema frke. Poeziju? Još manji bed. Objaviti oboje, na bilo kojem tipu medija?

Ovdje je ipak išlo malo teže ali i to mi je uspjelo. Plješćete mi? Kažete bravo Tina? U čemu je ovdje problem, gdje je to ludilo? Pa učinila si nešto dobro za sebe, postala si kreativna izrazila si ono iznutra.
Da, sve je to uredu. Kad pritom ne povrijediš drugo ljudsko biće, kad u prozi/poeziji ne izneseš prljavi veš, vašu intimnu problematiku daljnjoj i bližoj (njegovi prijatelji) javnosti (na koncu i dopreš do njega, ali samo izazoveš njegovo dodatno gađenje).
Kad sačuvaš dostojanstvo.

Biti pisac.
Da citiram jednu (bar za mene) big facu novije hrvatske književnosti:
"Ne možeš pisati o zaljubljenosti, ni direktno o svojim problemima.
To ne može nitko.Treba gledat sa strane i pisat o onome čime već možeš vladati."

Da, treba odrasti u ljubavi i izrasti u pisca.
Hej, mislim da je KONAČNO vrijeme i da mi se NAPOKON vraća razum.