Svako peto dijete proživjelo je neki oblik seksualnog nasilja. 

Svako peto.

To znači da u prosječnoj vrtičkoj grupi ili školskom razredu postoji barem “jedna (jedan) od nas” koja je preživjela ili će preživjeti seksualno nasilje. 

Čak 90 posto slučajeva seksualnog nasilja nad djecom nikada ne bude prijavljeno. Nasilje koje se otkrije, često bude otkriveno puno godina nakon što se zbilo. Žrtvama seksualnog nasilja treba u prosjeku 13 godina da progovore. 

Djevojka koja je od najranijeg djetinjstva bila silovana od strane oca, o svom je iskustvu nasilja pred svojim nekadašnjim školskim kolegama progovorila u pismu tek uoči petnaeste godišnjice mature. Nikad se nije uklapala, nešto je s njom bilo čudno, ali ne dovoljno čudno da bi njeni školski kolege, profesori i profesorice, okolina posumnjali da je njeno ponašanje uzrokovano takvom strašnom vrstom nasilja. 

Na proslavi te petnaeste godišnjice mature koju gledamo u filmu “Jedna od nas” u razgovoru se nižu anegdote iz života sada već odraslih ljudi, nižu se pive i cigarete, a težina priznanja “jedne od njih” prožima atmosferu oko, na prvi pogled, vesele ekipe. Oni se opiru prihvatiti realitet seksualnog zlostavljanja “jedne od njih” sve do trenutka kada ignoriranje pod teretom spoznaje više nije moguće. Trenutak suočavanja s istinom prožet je nevjericom, sumnjom. Možda je izmislila. Bilo bi im lakše da je izmislila. I najmanja nelogičnost bila bi dovoljna da povjeruju da to nije istina. 

Ekipa koja se odbija suočiti s realnošću seksualnog zlostavljanja “jedne od njih” metafora je društva koje se ništa suvislije ne suočava s realnošću seksualnog nasilja nad djecom. To je problem koji se ignorira, problem pred kojim zatvaramo oči. Ne zato što mislimo da nije važno ili zato što mislimo da zlostavljana djeca nisu vrijedna naše pažnje, vjerujem da ćemo se složiti kako je prevažno i kako su ta djeca vrijedna sve naše pažnje. Zato što je neugodno, nesnosno, zato što boli. Zato što je lakše vjerovati da se ne događa nego se suočiti s činjenicom da je sveprisutno. 

Izrazito je važno da je autor Đuro Gavran, uz film, pokrenuo i zagovaračku kampanju kojoj je cilj osvještavanje i prevencija seksualnog nasilja nad djecom (FOTO: Jedna od nas)

Kako se uostalom suočiti s činjenicom da među nama kao obiteljski ljudi i dobri susjedi šetaju zlostavljači djece. Za razliku od uvriježenog mita da su zlostavljači djece nepoznati pervertiti u balonerima, zlostavljači su zapravo u oko 85 posto slučajeva ljudi bliski djeci, ljudi koje djeca vole i u koje imaju povjerenja, njihovi roditelji, članovi obitelji, obiteljski prijatelji, profesori, treneri, svećenici…

I dok je za počinjeno nasilje sva odgovornost i krivica na počinitelju, problem rasprostranjenosti nasilja odgovornost je društva, svih nas. Naše zatvaranje očiju pred problemom, kao da će problem time nestati ili postati nestvaran, jest problem.

Stoga je izrazito važno da je autor Đuro Gavran, uz film, pokrenuo i zagovaračku kampanju kojoj je cilj osvještavanje i prevencija seksualnog nasilja nad djecom. Na stranici Jedna od nas objavljeno je deset intervjua sa stručnjacima i stručnjakinjama koji se iz različitih perspektiva bave problemom seksualnog nasilja. Na stranici je isto tako dostupan kontakt obrazac preko kojeg škole mogu prijaviti razrede maturanata za besplatnu projekciju filma i razgovor s autorom filma i stručnom osobom iz područja prevencije seksualnog nasilja. Vladi RH i saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu poslano je otvoreno pismo s apelom za uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao obveznog dijela školskih preventivnih programa. 

U tom pismu postavlja se ključno pitanje, zašto djeca šute, a piše: “Prije svega žrtve šute jer mi kao društvo ne želimo prihvatiti da seksualno zlostavljanje djece postoji i da je zastupljeno u tolikoj mjeri. Zato što na njihovo povjeravanje reagiramo nevjericom, sumnjom i propitivanjem. Zato što nam je nelagodno o tome pričati. Djeca šute i zato što često ne prepoznaju da su žrtve seksualnog zlostavljanja. Zato što prolaze kroz sekundarnu viktimizaciju dugotrajnim postupcima policijskih istraga i sudskih postupaka. Zato što sudovi počiniteljima kaznenih djela seksualnog nasilja izriču minimalne kazne. Zato što je jedini medijski prostor koji ova tema puni crna kronika, prepuna govora mržnje prema počiniteljima i osuda žrtava. Ovakvom komunikacijom ovog problema u društvu žrtvama šaljemo poruku: ŠUTI! Šuti i ne talasaj!”

To šuti i ne talasaj poruka je koju je dobila i “jedna od njih”, hrabra djevojka iz filma koju je otac silovao od najranijeg djetinjstva. Tu je poruku dobivala svih godina proživljavanog zlostavljanja u kojima je njena majka sve znala i poduzela ništa. Tu je poruku dobila kada je prijavila oca, a slučaj je odbačen zbog nedostatka dokaza iako znamo da u samo četiri posto slučajeva postoje materijalni dokazi ovakve vrste nasilja. 

Taj strašan šuti i ne talasaj nije samo poruka koju šaljemo žrtvama, to je poruka koju šaljemo i onima koji bi mogli i trebali reagirati. Na Facebook stranici SIDRO - odgojitelji za zaštitu prava djeteta u dječjem vrtiću, odgojiteljica je podijelila svoje sablasno iskustvo u kojem je zbog crteža, ponašanja i tvrdnji jednog djeteta posumnjala u seksualno zlostavljanje od strane djetetova oca. Kada je to podijelila s kolegicama, saznala je da samo majka dovodi i odvodi djecu i da ne dozvoljava da to čini tata iako su u braku. Na kraju priče odgojiteljici je rečeno da “ne bi bilo zgodno da se napravi neki skandal na razini vrtića ili da vrtić nešto potegne što bi moglo doći na loš glas”.

Mi smo još uvijek društvo koje na društveni problem nasilja što se događa u sferi privatnog, a seksualno nasilje nad djecom se najčešće događa u sferi privatnog, gleda kao na privatni problem. I to, ukoliko ne želimo biti suučesnici, mora prestati.

Svaki put kada ne reagiramo, kada prešutimo, kada ne talasamo radi mogućih neugodnosti, radi “mira u kući”, vlastite nelagode, mi smo suučesnici koji odlučuju dopustiti daljnje zlostavljanje djeteta.

Krajnje je vrijeme da prestanemo zatvarati oči i bježati od nesnosne realnosti seksualnog nasilja nad djecom. Moramo početi odbacivati nevjericu pred vrlo jasnom statistikom i shvatiti da se to zbilja događa u puno većoj mjeri negoli smo spremni prihvatiti, probaviti. 

Informirajmo se o problemu, budimo odlučni izgraditi atmosferu u kojoj će se žrtvama vjerovati, namjesto da ih se propitkuje i stigmatizira. Zahtijevajmo strože kazne za počinitelje. Podržimo zahtjev uvođenja programa prevencije seksualnog nasilja kao obveznog u osnovnim i srednjim školama. I činimo to žurno i uporno, kao da gori pod nogama. Jer gori. Jer svako peto dijete doživjelo je nešto što ni jedno dijete nikada ne bi trebalo doživjeti.

I krajnji je čas da počnemo vjerovati žrtvama.

Ne samo žrtvama, moramo naučiti imati povjerenja u djecu. Naučiti poštivati njihove granice. Koliko je uobičajeno, primjerice, nagovarati djecu da poljube članove obitelji kada ona to ne žele. Ma hajde, daj pusu. Koliko smo uopće svjesni da time ne samo da ne poštujemo djetetove granice, već dijete učimo da njegova neugoda ili sram nije razlog za ne, odnosno da preko osjećaja neugode i srama treba preći.

Razgovarajmo sa svojom djecom. Ma koliko neugodno bilo, od najranije dobi učimo djecu da postoje dijelovi tijela koje nitko ne smije dirati i komentirati. Učimo ih da, ukoliko im se dogodi nešto neugodno, netko ih dira ili traži nešto neumjesno, da kažu ne. Da je njihova neugoda savršen razlog za ne i da se njihovo ne mora poštovati. Najvažnije, učimo ih da nam se mogu povjeriti, da nam odmah dođu reći ukoliko im se tako nešto dogodi, da se nećemo na njih ljutiti i da ćemo im vjerovati. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jedna od nas

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"