Još u jutro dok sam gledao kako skoro zora rudi, a dan se budi, osjetio sam da ima nešto u ovom danu. Istina je kako je svaki dan života izuzetan i neponovljiv doživljaj za sve nas smrtnike, ali je nešto u ovom jutru posebno. Bar sam ja to tako osjećao dok je bljedila noć, meni se volan tresao u ruci a mobitel drmusao u džepu. Tata pita mislim li mu vratiti auto. Kao i uvijek i odgovor je isti, na putu sam, hoću, spavaj.
Vozeći se jednim od hrvatskih vječnih gradilišta, splitskom zaobilaznicom, s mjesecom za leđim i suncem negdje iza brda, a pred očima uz posljednu cigaru sam ramišljao što je to tako posebno u ovom jutru ovog dana. Osjećao sam da je odgovor na dohvat ruke, ali mi je izmicao. U čemu je stvar? Na radiju su zaustavili muziku i počeli trubiti. Jutarnje vijesti. Spikerica duboko ugodnog glasa je izrekla poput osude 'Šest je sati'. Pogledao sam na sat na kojem je bilo pet i došao na korak od rješenja moje dvojbe. Tokom noći vrijeme mi je pobjeglo za još jedan sat. Biti na korak ili pola od rješenja nije mi ništa pomagalo. Svejedno nisam znao odgovor pa mi je svejedno koliko mi je blizu.
Izvadio sam zadnju cigaretu iz kutije, zadnji joker iz rukava i posegnuo u džep od hlača da nađem upaljač. Kopajući po hlačama i trudeći se održati auto u desnoj traci, a kako sam čovjek koji poštuje pravila više od autoriteta još sam sve to činio i vezan, i nije to lako jer zapinje rame, bježi džep i skriva se sve u njemu...
Kopajući po hlačama i nehotice sam dotaknuo ono što me je sram reći jer se zacrvenim svaki put na prostotu, a i riječi su slične jer sam malo dodaš slovo malo oduzmeš pa imaš od prostote do prostate kratak put, a onda je i ono blizu, pa valjda znate di sam bio i šta sam radio. I tako nađem upaljač i sjetim se svega. Pa Uskrs je, blagdan je, opet nam crkva ulazi u kuću, više kroz tv-e nego kroz prozore kako to u ovo vrijeme i biva.
Ima par tisuća godina da je Isus bio na večeri s dvanaest prijatelja apostola i valjda su oko njih i anđeli lebdjeli, Gabrijel prije svih jer on je prvi, bar od onih koji su ostali. A onaj što je nekad još prije bio prvi i najbliži, a htio je biti i bliže, htio je od mjesta kraj biti na. Nije mu bilo dovoljno bilo biti prvo do, jer prvi je ipak prvi, a u svima se nekada probudi zavist, i možda je on bio vjeran prvi pomoćnik prvom eonima, gledao zemlju dok je bila samo prazna parcela, možda je i dočekao dinosaure i vidio im propast i zaključio da ništa nije zauvijek jer ako mali sisavci mogu potjerati velike dinosaure, zašto bi on sisao prst uz tog… dinosaura?
On je htio ustati iz sjene, ali nisu svi dinosauri isti, pa je završio dolje, dolje, padavši je pao niže od zemlje, udario je i nastavio još dalje dolje, dolje kroz slojeve, minerale, lave vulkanske i završio u samom središtu zemlje gdje ga niti Jules Verne ne može naći. I kažu da je sad sretniji dolje zaliven užarenom jezgrom zemlje koju svojim iskrenim zlom zagrijavaju iskrena srca naših sugrađana, suzemljaka, suzemljana. Sretniji jer mu je toplo i jer mada dolje, dolje, on je prvi.
Za stolom sjedi u uzdignutoj stolici na svom prijestolju i mada mu društvo čini šaren skup demona, čudovišta i stvorova toliko zlih i izopačenih da se od njihova dahaaa maloj djeci osuši sva koža i oči zauvijek zatvore tako da ostanu zauvijek poput štenadi, slijepa. Okružen takvim nemuštim društvom on, čije ime svi znamo i prečesto spominjemo, je sretniji.
Na radiju završavaju vijesti, pobrojani su svi mrtvi što su letjeli zrakom odvajajući se od svojih dijelova tijela i od svakodnevnih briga, izrecitirane su nesreće auta koji su se po cestama nanizali jedni iza drugih, u druge, u stupove, provalije, opet ostavljajući na zemlji kojeg čovjeka manje ili invalida više, i još spomenu i vrijeme koje će biti sukladno očekivanjima nepromjenjivo osim za one koji otputuju, a oni mogu ići lijevo ili poput mene se truditi da ostanu desno; kažu još i ne pretječite nepotrebno jer nikada ne znaš tko će doći i kada otamo, s druge strane iz drugog pravca, pa može biti sudar i zlo. I dodaju, 'mada je sada vidljivost dobra, magla uvijek od nekuda vreba'… jer budućnost je dana samo rijetkima da je znaju,… a On je na posljednjoj večeri znao da će večeras biti s apostolima, a sutra zidovi, rešetke, trnove krune, pijetlovi će kriještati, i ja ih sada čujem dok skrećem s magistrale u svoj kvart.
Usporavam jer je cesta ispunjena rupama kao krtičnjak, a šahtovi su razbacane uokolo jer netko ode dolje, dolje u kanalizaciju i možda se napije pa zaspe ili izađe i ne da mu se ili zaboravi zatvoriti rupu iza sebe misleći, ja ovdje neću više nikada, a kako ovo izgleda je užas. Ma kakva urbanizacija i legalizacija bespravne gradnje; ja bih sve to spustio na zemlju, sravnio ružnoću koja je izrasla, pa korov je ljepši od ovoga.
I mora da mu je vino na posljednjoj večeri bilo kiselo znajući da još je danas, večeras lijepo. Društvo je tu, apostoli njegovi učenici su oko njega i mi smo tako sjedili pošle večeri. I gledao je drugove, a vidio je Judu koji će ga izdati kao što je onaj pokušao njegova oca svrgnuti jer nije bio zadovoljan što je samo prvi do. Juda je htio škude, a sjećam se priča kako se povijest ponavlja, pa i nas je sinoć bilo dvanaest, slučajnost, beznačajna, da me ne bi krivo shvatili, Onaj jedan je davno umro, razapet i tokom večeri su širom okolo slavili jer je uzašao.
Iako brojčana podudarnost je samo slučajnost, sličnosti su tu, reći ću vam. I razlike isto. Kako se vrijeme odmatalo i nestajali su na licu zemlje stvorovi, vrste, kule i carstva tako su se ponavljale cijele scene nevezane i bez zajedničkih značenja osim slučajnosti što je različite slike obojala sličnim nijansama pa možeš vidjeti sličnosti između mravinjaka i grada, hijena i ljudi.
Kaže Pripovijedač, kako se vrijeme odmata i lenta postaje tanjom, mijenjaju se običaji. Sinoć smo imali u skladu s novim vremenom dva izdajnika, a u skladu s emancipiranošću, od oba spola, a u skladu s postmodernom i bitnošću unutarnjeg proživljavanja, promijenili su se i motivi, a i posljedice. Radi izdaje nitko ovaj put nije razapet, niti je tko bačen, mada su neki pali. Motivirani dosadom odlazili su u noć za hedonizmom.
Parkirajući auto i zatvarjući vrata garaže razmišljam o religijama. Rushdija su radi par sarkastičnih primjedbi o Muhamedu, njegovim ženama i zbunjenom anđelu bogojavljenja htjela poslati u raj po što bržem postupku. Šamani su se u svojim obredima koristili drogama radi postizanja višeg stupnja svijesti, a i na posljednjoj večeri se pilo vino; jedno od poznatijih Učiteljevih čuda je stvaranje vina iz vode (ničega). Sastavni dio euharistije je podizanje čaše vina u zrak kada pastva umukne i sve oči prate uzdignut kalež valjda u strahu da se ne prolije jer ipak on, a ne nešto drugo, simbolizira krv Kristovu, a posebnost događaja još naglašavaju zvona. Pitam se kako je misa izgledala u vrijeme prohibicije…
Razmišljajući o svemu tome zatvorim garažu, popenjem se do stana, uđem u sobu i umoran u svitanje legnem. Možda trenutak prije nego zaspem čujem pijetlove iz vana i polusvijestan se zapitam; jesam li koga izdao ili iznevjerio… Sretan Uskrs svima.