iz serijala PASMATER FAMILIAS

Sve opake stvari počinju bezazleno. Izgleda da je to pravilo za životinje i za ljude. Osvald potvrdno klima glavom na ovu moju genijalnu misao, a Jasne nema, opet je u Ljubljani. Zapravo i bolje, jer bi klimala glavom i upitala mamu jel' u svoju psihološku ambulantu prima na pregled preko reda i uže članove obitelji. Na koga misli, ne bi sigurno znal reći, ima dosta kandidata. Usput mi je pala na pamet poslovica o jabuci, stablu i padanju, ali to je čista fizika i hortikultura. Ili se možda kaže hortiuljudba?

Daklem, prije nekih godinu dana upadne k meni Goran. Goran je vlasnik polovine kompjutorske firme, a vlasnik druge polovine je Stanko, ali k meni je došao samo Goran. Stari, imam dobar film, hoćeš li ga pogledati na kompu? Bi velim, ali nemam DVD. Kesi se on i počne mi objašnjavati nešto o DivX formatu. Pošto nisam skužil ništa, a nije ni Osvald koji je puno pametniji, Goran, vlasnik polovine firme mi je instaliral (cijeli) program na moj komp i odgledasmo fim Gladiator.

Da je to genijalna stvar za ubijat vrijeme, to sam odmah skopčal. Bezazleno skopčal. Odmah sam ispal glavni među lokalnim bakutanerima, koji su usput budi rečeno moji frendovi. Gle ga, Branko, uvijek prati tehniku, govorili su i veselo gledali film koji je najavljen da će tek stići u kina. Slijedećih četrnaest dana sam vrtil taj fim na sva tri kompa, jer su radoznalci dolazili na gledanje. Espresso automat je na svaka tri dana progutao po kilu kave, alkoholne zalihe su pale na plijesan u jednoj zaboravljenoj boci, a trgovcima nije bilo jasno zašto svaki dan kupujem veliku količinu keksa i čokolada. Po mom sudu, bili su duboko uvjereni da vodim slatki život, jer tko bi inače kupovao po tri čokolade dnevno?

Uskoro je "publika" zahtijevala svoju vrstu keksa, čokolade su uvijek bile premale, a mene je izbezumljivalo, jer nikak nisam stigel stalno vrtit film na tri kompa i zapamtit tko pije dugu, tko kratku kavu, tko sa mlijekom, tko bez šećera ... Nada je šizila, jer nije stigla prat šalice, ja sam šizil dodatno, jer nisam stigel praznit pepeljare, Tečka jer su dvojica sjela na nju misleći da je preko stolaca položeno krzno. Jasni je bilo svejedno, jer je, pogađate već, bila u Ljubljani. Jedini koji je dobro prošel je bil Osvald, jer je bilo jako puno ruku u koje je mogel gurati glavu, pa su ga posjetioci češkali da je kolutal očima od zadovoljstva. Tih mu je dana čak i dlaka manje ispadala.

Petnaestog dana navečer, zazvoni telefon. Pa gdje si danas, pita prilično ljutiti glas, dovel sam prijatelje da pogledaju onaj film kod tebe, a tebe nema? Imal sam nekog posla na terenu, slažem i trajat će cijeli tjedan. Šteta, je bilo zadnje kaj sam čul i poklopil slušalicu prije nego su iz nje ispale kakve nebulozne ideje o gledanju filma kod mene. Bilo mi je neugodno priznati da sam otišel lovit ribe na rijeku kraj jednog sela, koje jedva da ima struju, a kamo li da itko u njemu ima kompjutor, pa još neke jebene filmove u nekom Dvix formatu. Jedino je Osvald žalostan, ne može se drogirati maženjem. Tečka se polako vraća u normalan oblik, ne liči više na dlakavu palačinku.
 
Danas sam šutljivi veleposjednik preko tisuću odabranih fimova. Mijenjanje, skupljanje, skidanje sa Interneta, trženje titlova i sinkronizacija, mi oduzimaju jako puno vremena. O prevođenju titlova na hrvatski da ni ne govorim. Toliko mi je to ušlo u podsvijest, da kad Osvald skreće pažnju na sebe, bezuspješno tražim titlove ispod njegove glave, da bi znao što mi želi reći, ili uzaludno tražim daljinac da isključim Nadu, dok mi objašnjava što je sve lijepoga vidjela na Sajmu namještaja u Ljubljani.

Izračunal sam da kad bih gledao po jedan film svaki dan, trebao bih tri godine. Još bi to riskiral, ali neću, jer bi mi Osvald cijelo vrijeme gural glavu u ruku, da ga mazim, a možda bih i sjeo na Tečku, misleći da je preko stolca položeno krzno.