Davno sam čuo tu pjesmu. Još onomad, kada je po prvi put izvedena, 1969. godine. Slušao sam je u izvedbi maestralnog Vice Vukova (1936.-2008.), čiji je belkanto plijenio publiku. Meni je kasnije bila bliža šansonijerska, gotovo pripovjedačka verzija Zvonka Špišića (1937.-2017.), jer ova pjesma jest priča i niz škrtih, reduciranih slika. Poslije je bilo još mnogo verzija, postoji i jedna koju izvode Tamburaši za dušu, postoji i country/bluse verzija („Teardrops of Goodbye“ u izvedbi Country Strike u suradnji s Tomislavom Golubanom), divna, duhovna verzija Tatjane Tajči Cameron, a pjesmu je pokušala otpjevati i jedna donedavno istaknuta političarka.

Riječi, odnosno pjesmu je napisala jedna djevojčica. Zvala se Ana Bešenić (1952.-2012.). Imala je petnaest godina kada je napisala „Suzu za zagorske brege“. Napisala je ovu nježnu pjesmu baš za Krapinski festival i imala sreće da je Zvonko Špišić pjesmu s pažnjom pročitao i uglazbio. Ana Bešenić se i kasnije bavila književnošću, iza nje je ostala jedna zbirka pjesama pod naslovom ove njene najpoznatije pjesme i jedan roman, pod naslovom „Jagma“, a o okrutnoj i razbojničkoj nacionalizaciji zadruga. Ne znam je li imala velikih ambicija u književnosti, ali znam da joj se dogodilo ono što je ponekad pogubno po mlade nadarene ljude: napisala je ovu pjesmu kada je još je bila dijete, i odmah uradila svoje najbolje. Sama sebi postala konkurent. Ono što je tako rano napisala više nije dostigla. Povijest književnost pamti mnogo nadarenih koji su rano posustali, svoj dar brzo „potrošili”, a i nekoliko velikih pisaca (Rimbaud je vjerojatno najčuveniji takav slučaj) kojima se dogodilo da u mladosti napišu svoje najbolje i onda u stvaralačkom smislu presahnu. 

Ana Bešenić je pisac jedne pjesme: „Suza za zagorske brege“. Ali pjesma je tako dojmljiva da je to sasvim dovoljno da Anu upamtimo. Kada pažljivo čitate tekst te dirljive pjesme osjetit ćete njen golemi emocionalni naboj, koji je opis jednog događaja, onoga što se vjerojatno u nekom odlasku doista zbilo i osjetilo. Pjesma je narativnog karaktera. Govori, da podsjetim, o siromašnom mladiću koji s osjećajem bola napušta svoj kraj. Govori o siromahu koji postaje zapravo još siromašniji, jer i svoj zavičaj gubi. A to su uvijek neponovljivi, turobni i gorki trenuci, pa takvo može biti, kada je nadarena osoba u pitanju, i djelo koje iz tih trenutaka jednom izbije. Potvrđuje to i reducirani, čist, izvorni jezik ove pjesme, čiju spontanost ništa nije poremetilo, a iskrenost ništa nije prikrilo. I suspregnuta osjećanja, koja razabiremo u onome što junak pjesme vidi i što se na njemu vidi, pa je sve rečeno, a riječi, kako to u teškim trenucima biva, gotovo da nema.

Pjesma je svojedobno brzo postala rado slušana. Doduše, da Špišić nije osjetio njenu snagu i napravio svoju lijepu skladbu, a onda je otpjevao tada jako popularni Vice Vukov, možda uopće ne bismo danas znali za „Suze“. A onda je, već spomenuh, često i različito interpretirana. Dok je Suza u interpretaciji Tajči najbliža soulu, jer u njenoj izvedbi ima nešto gotovo religiozno, nešto od bolne i nostalgične molitve, ista pjesma je često u svojim verzijama koje su pjevane po kletima i betulama dobivala karakter tugaljive starogradske, kavanske pjesma. Ono što je ovdje rečeno može poslužiti kao lijep primjer o značaju interpretacije, o značaju razumijevanja i tumačenja djela, jer interpretacija (pa i u slučaju izvedbe) bitno mijenja karakter djela i čak ga može učiniti drukčijim djelom. 

Ana Bešenić i Zvonko Špišić (IZVOR: Zagorje.com)

Autori ove pjesme danas relativno rijetko spominju. I mnogi drugi su nažalost zaboravljeni, danas se mnogi ne sjećaju dojučerašnjih veličina ili uopće ne znaju za one koji su bili svjetski slavni prije samo pola stoljeća, što je jedan od dokaza efemernosti mnogih djela, ali još više slabe brige o kulturnim i estetskim vrijednostima. 

U nastanku svakog djela značajnu ulogu mogu igrati i okolnosti njegova pojavljivanja. Pjesma „Suza za zagorske brege“ je uveliko stekla svoju popularnost zahvaljujući tada vrlo popularnom Vukovu, svakako i Špišiću, ali i zahvaljujući tome što je izvedena u sklopu Festivala kajkavskih popevki, pa je ona od početka doživljavana i percipirana kao kajkavska, tek onda i kao Špišićeva, a za autoricu njenih riječ je uistinu malo tko znao. No, u tome ima i nešto lijepo i veliko: s ovom pjesmom se dogodilo ono što je san svakog pisca – pjesma je postala narodna pjesma. Usvojena od mnogih. Postala pjesma mnogih. Postala je narodna pjesma, na takvu počela još više nalikovati kada joj je dodan aranžman za tamburaše, a u srcima onih koji su kao i ja emigranti i žive u tuđini, postala i pjesma nostalgije. Pa njeni slušatelji obećavaju, kada ih ponese, da „vrnul se bum nazaj”, ali se to, nažalost, više gotovo nikad ne desi. Iako barem jedno vrijeme nitko, pa ni bliska osoba „Ni mogla znati kaj zbirem vu duši / I zakaj od včera nis rekel ni reč”. 

Pjesma je napisana i pjevana u lokalnom, kajkavskom narječju koje nije moje, koje ne znam, osim malo iz literature, iz Krležinih „Balada Petrice Kerempuha“, ali mi je taj jezik svejedno blizak, prepoznatljiv, jezik koji posebno u ovoj pjesmi mogu osjetiti, pa sam ga brzo osjetio kao svoj, kao da je u toj ganutljivosti i nostalgiji i moja, kao da je u pitanju moja hiža i moji bregi, moja tuga i moje sjećanje. A drhtaj koji osjetim sigurno jest.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije/Tomica Forko