iz serijala PASMATER FAMILIAS

Zove Krešo. Oš da ti pošaljem čistačicu da ti očisti ured? Šalji, samo nemoj prije dva, velim. Gledam prozore, jest malo prašnjavo, ajde nek se igra. Delam dalje. 14 sati. Došla ženska s teškom artiljerijom. Usisivač, krpe, kante, kemija... Radi ko navijena. I kavu je s nogu popila.

Onak usput frknem van za kombi papira. Oslobađam pristup prozorima. Petljam se u paučini. Kad su ušli ti paukovi, mater im njihovu? Pa da, najesen, vani im hladno. Čudno, nisam ni primijetil. Pa tihi su, ne galame.

Gospođa pere prozore, žaluzije, mijenja vodu. Voda odmah smeđa. Prima se nikotin na stakla i rolete. Ima ga u kanti rastopljenog za kamion cigareta. Sunce joj njezino, pere mi pločice. Kak pere, tak ustanovim da su zapravo druge boje i da uopće nisu loše...

18 sati. Čistačica dela ko navijena. Ti bokca, stanjila mi zidove, kaj bu kuću držalo? Nemrem gledat kak čisti, odem kosit travu u dvorište. 19 sati. Zove, gotova je. Koliko? 100 kuna. Dajem 150 i kilu kave, samo da ode. Jeste zadovoljni, pita. Jesam, slažem. Mogu opet doć? Možete. Sprema naoružanje i ode.

Oprezno ulazim u ured. Apoteka, pas joj mutter. Palim cigaretu da se smirim. Onak usput, da ne opazim, stresem malo pepela na pod. Da se bolje osjećam. Gledam zidove; nema paučine. Koliko je paukova pobila, genocidna baba jedna? Prozori bijeli ko snijeg. Moram nazvat ženu da mi veli, jel smo kupili bijele prozore ili bež. Mislil sam da smo uzeli bež. Gle, oprala rolete, čak i špage i vodilice. A ja to jučer htjel skinut i bacit. Mislil sam to bu nemoguće očistit. Pada mrak, a ja vidim van ko po danu. Gdje su stakla? Da ih nije u žurbi razbila? Prilazim prozoru. Skoro sam prst iščašil. Staklo je gore, nije razbijeno. S čim ga je napravila tak prozirnog, moram ju pitat. Vrabac je sletil na granu, uzel zračnicu da ga upucam, a on odleti. Sreća. Mislil sam da je prozor otvoren, staklo bi razbil.

Kak bum zadovoljan, sav filing mi je sježila...

Drugi dan. Kroz prozore ulazi svjetlo ko poplava. Počnem delat. Kad dignem pogled, vidim vani i najmanju sitnicu. Bem ti babu i čista stakla, samo me dekoncentriraju. Spuštam rolete. Opet svjetlo. Bijele rolete, bijeli prozori, previše svjetla. Zažmirim. Odmah je bolje, al nemrem žmirećki radit. Uzmem mobač, zovem Krešu. Bok kak si, dobro, veli, kak ti je ona ženska očistila, fino, velim. Pitam ga ima li vremena da odemo na jednu kavu. Predlažem da se kroz deset minuta nađemo u gostioni "Šumarak". Pristaje i kaže da mu se sviđa, jer je na osami, onak izvan Norog mesta. Fino...

Uzimam ključeve od auta i bejzbol palicu... Prisjest će mu kava, bem mu sunce čistunsko!