Naprosto se sablaznih kada pukim slučajem upisah jedan pojam u najbolji i najveći web pretraživač svijeta, riječ je o Googlu naravno. (Čudi me kako si Google nije uspio srediti da kad njegovo ime upišeš u Word odmah dobiješ aktivni link?). Pojam koji sam tražio je igra Klisa i pale i ne nađoh ništa (zato se i sablaznih) vezano uz nekada jednu od najpopularnijih dječjih igara u BiH. Jednostavno nema ništa, tek jedan rezultat, i to bezvezan, kao da se ta igra nikada nije ni igrala. A šta bi tek bilo da sam upisao imena dvaju mnogo popularnijih dječjih igara (Klis i palu uvijek je kočio nedostatak prostora), igre – Janjine i Pičice? Pa tek onda ne bih našao ništa. E, upravo zbog toga odlučih napisati par riječi kako bi se utipkavanjem pojmova Janjina i Pičica u Google ipak dobili neki rezultati. (Klis i palu ću izostaviti, jer iskreno, nisam baš bio ljubitelj te igre, čak šta više, radije bih zaigrao Crvena marama, je'n, dva, tri ili čak Sandokana nego Klisa i pale)

Dakle, riječ je o dvije iznimno brutalne igre, koje većina ljudi s kojima sam o tome katkad prozborio, ne poznaje. Shodno tome jedino što mogu reći o geografskom podneblju na kojem su se igrale te igre je kako je to uži prostor Bugojna, iako sam siguran da Bugojno nije jedino mjesto gdje su se te igre igrale, ili se možda varam. Uh kako kontradiktorno! Ne znam!

Pa, da krenem, i to prvo sa onom manje brutalnom (zapravo meni uopće nije brutalna), sa Janjinom, koja se ponekad, ovisno o djelu grada, zove i Kupusa i slanine. Moram reći da mi uopće nije jasno zbog čega se pojedini dijelovi igre zovu onako kako se zovu, jer zvuče krajnje nesuvislo i koliko se god trudili nikakvo dublje značenje nećete moći pronaći u tim nazivima. Došao sam samo do zaključka da ih je većina povezana uz hranu.
Janjina je igra u kojoj može sudjelovati neograničen broj djece, a mogu i odrasli, zašto ne, pa nismo valjda isključivi. Teoretski za igru je potrebno najmanje dvoje, ali to je ustvari glupa varijanta (kao Bela u dvoje) jer najoptimalniji broj, barem po meni, je šestero djece. Izvlačenjem pomoću onih jednostavnijih igrica-brojalica tipa Eci-peci-pec ili Par-nepar dobivamo jednoga igrača, koji gotovo da i nije igrač već je meta. Njegov zadatak je da se postavlja dok ga druga djeca preskaču i to mora raditi dok god ga netko ne uspije preskočiti, a kod pravih, onih vrhunskih znalaca to se u igri može i ne dogoditi.
Preskakanje počinje s jednostavnim figurama nazvanim Janjine te Kupusa i slanine, a to izgleda ovako: onaj gubitnik se mora namjestiti kao da rukama dodiruje nožne prste, s tim da se malo opusti u koljenima, a igrači ga redom preskaču iz trka tako što se dlanovima oslone na luzerova leđa i izvikuju način preskoka, koji ima svoj obavezni redoslijed. Kao i uvijek kod djece, svi učesnici su i suci koji odmah sankcioniraju sve pogreške i nepravilnosti kako u postavljanju gubitnika tako i u neregularnom preskoku. Razlika između Janjine i Kupusa i slanine, je ta što se gubitnik kod Kupusa i slanine malo ispravi u koljenima. Najbolji dio je onaj kada zadnji igrač završi Janjinu, a već je prvi igrač započeo Kupus i slaninu. Najbolji zato, što se samo u tom trenutku dobije zapravo pravo ime ove igre, začujete glasni uzvik Janjine, kupusa i slanine.
Nakon tih laganih figura i bezbolnih (nikada nisam vidio nikoga da ih nije uspio izvršiti, prave face to čak rade bez ruku), dolaze također lagane, ali za gubitnika mnogo bolnije. Dakle, treća je Ovako se zova mijesi, gdje se ne oslanjate na gubitnika s dlanovima već šakama i to objema sa isprepletenim prstima, tako da jadnika leđa zabole kada ga preskačete jer ga gnječite svojim kostima.
Nakon toga dolazi Biberštruc, figura koja se izvodi tako da u preskoku na trenutak sjednete na gubitnikova leđa (prave face to rade tako snažno da gubitnik izgubi stabilnost i padne).
Peta figura je Šut-u-guz (piše se odvojeno, ako je to i'ko ikada uopće napisao, ali se izgovara zajedno - probajte), a radi se tako da u preskoku gubitnika udarite nogom u dupe. Tu su već neki znali ispadati iz igre i onda je igra kretala ispočetka, samo s drugim gubitnikom, a onda bi se prave face osvećivale nesretniku jer igra zbog njega nije došla do zahtjevnih figura, koje su samim time i zanimljivije te donose uzbuđenje. Samilost ne pokazuje čak ni onaj donedavni gubitnik, nego se taj tada osvećuje za sve pretrpljene bolove, kako tjelesne, tako i one duševne.
Eh, nakon pete figure mi se malo gubi memorija, jer se ne mogu sjetiti što točno ide dalje, pa umoljavam slučajnog prolaznika da ako zna popuniti moju memorijsku prazninu, istu popuni putem komentara. Šteta što nisam imao vremena za konzultaciju s ekipom, koja bi sigurno imala nešto za dodat'.
Uglavnom, dva najzahtjevnija čina su Mala kula i Velika kula. Zapravo dva slična zadatka. Jedina razlika je što kod Male kule gubitnik stoji ispravljen uz tek pognutu glavu, a kod Velike kule ima i glavu ispravljenu i stoji u svojoj punoj visini, tako da su nju mogli preskočiti zbilja oni nadareni. Većina pravih faca je ispadala pri tom ispitu sposobnosti, pa zbog toga tu zna biti najviše prigovora od strane ljubomornih zbog navodnih neregularnosti u preskoku što je uzrok čestih svađa i dijeljenja igrača na dva ili više tabora. Zbog toga je jako bitan faktor koji si igrač po redu, jer ako si zadnji onda ćeš teže ispasti nego onaj prvi. Ako svi preskoče Veliku kulu igra započinje ispočetka, s tim da su sada svi puno pažljiviji i pokazuju punu samilost prema gubitniku pa ga preskaču samo da bi ga preskočili, a ne nanijeli bol ili neugodu, što je uz zabavu (igra stvarno zna biti urnebesno zabavna) glavni cilj.

Hmmm, čini mi se da ništa od one stvarno brutalne Pičice, jer osim što je mnogo brutalnija od Janjine, ona ima i mnogo više sastavnih dijelova, pa bi njeno objašnjavanje iziskivalo mnogo truda i puno teksta što bi onda ovu kolumnu učinilo potpuno nečitljivom (ovako je tek djelomično nečitljiva, što nije ni loše). Možda slijedeći put.
Nisam ni znao da ću ovoliko redova utrošiti na objašnjavanje jedne tako jednostavne dječje igre kao što je Janjina, koju usput budi rečeno više nitko ne igra, ali mi je nevjerojatno draga (možda zato što sam bio među onim nadarenima?). Kad bih imao barem malo znanstveniji pristup stavio bih ovo pod e-ciklopedije, bih stvarno, a ovako neznanstven kakav jesam i još upao u crni beskraj neaktivnih kolumnista …..