Bezuvjetno
ritn by: Ivan Kegelj
03. 04. 2003.
Satni mehanizam štednjaka se pokvario; po cijele dane i noći struže i kucka. Danju ga možeš čuti samo ako se koncentriraš. Prigušuju ga zvuci koji dopiru kroz prozor; dječja vika i urlanje auta podbodenih pretjeranim gasom, a u predvečerje s okolnih prozora viču ljutite, brižne majke - Ivaneee, dolazi brzo! Mama mogu li još samo malo? Dolazi jeb'o te otac!
Kad se kvart utiša; kad ugasi muziku i televizor, struganje i kuckanje se čuje dovoljno glasno da joj u nekoliko navrata otjera san. Tad ustane, ode u kuhinju i tamo klekne pred štednjak. Nervozno okreće okrugle prekidače pokušavajući uključiti tišinu. Ustajem kao iz groba i odlazim za njom. Vidim da je odustala. Bespomoćno zuri u oznake na satu štednjaka.
- Kohcajt i kohcajt ende, pročita na glas.
- Kohcajt struže, kohende kucka, kažem pijano - Sad ću im polomit rebra!
Udaram otvorenim dlanom po pločama za kuhanje, a ona me prekori - Slomit ćeš ruku.
Ništa ne pomaže. Prokleti štednjak još uvijek struže i kucka. Teško stojim na nogama. Vratio sam se pijan iz grada i ma koliko se trudio - pijanstvo loše prikrivam. Jasno joj je, ali ništa ne govori.
Zatvaramo klizna vrata što dijele sobu i kuhinju i odlazimo na spavanje. Nakon nekog vremena san se ohrabri, prođe kraj štednjaka koji neprekidno reži i nečujno nas pokrije ostatkom noći. Kad ujutro otvorim oči ona je već budna.
- Hoćeš čaj ili kavu?
Raspametim se kad to ponovi nekoliko puta. U glavi mi zvone ciganske trube i ostaci balkanskog derneka.
- Molim te nemoj me pilat' u rano jutro. Pusti me da se probudim, kažem razdražljivo, a ona zašuti i ode u kuhinju.
Povezujem misli labavim čvorovima paleći prvu cigaretu. Ona iziđe iz kuhinje s džezvom iz koje se širi miris skuhane kave, a malo zatim donese i šalicu s vrelim čajem i napola presječen limun.
- Eto, odmah je zapali! Pa znaš da nije dobro nije dobro na prazan želudac. Prvo na brzinu popij čaj. Stavi limuna i žlicu meda unutra. Onda ćemo po kavu.
- Ujutro sam nervozan kao pas. Volim spavati, opravdavam bunovni ispad, ali ona je već sve zaboravila. Već je u kuhinji - čuje se zveket posuđa a stan brzo ispuni miris prženih jaja i slanine. Stavi na stol tanjur s hranom i kaže - pojedi nešto. Pred sobom imam kavu, čaj, limun, med, šećer, jaja sa slaninom i nekoliko narezanih komada kruha. Prisiljavam se da ne odem u WC i gurnem prste u usta.
Ona nosi suhe kolače - Evo kolač uz čaj.
- Maršala, dženet i dženem u jednom! Prestani mi uništavat zalihe hrane. Kad odeš mora'ću se hranit se kao Gandi, pokušavam se našaliti.
Ona se nasmiješi i zaprijeti kažiprstom - Sram te bilo, mene si naš'o zajebavat'. Bolje ti je pogledaj se u ogledalo.
Poslušam je i otkrijem da sam blijed kao svježe oličen zid.
- Da nisi bolestan?, pita me napola ozbiljno.
Istjera'ću te iz stana, zaprijetim joj uz smijeh, a ona se uozbilji.
Sve vrijeme ona ne želi odbaciti mogućnost da bi mi možda mogla biti na smetnji. Ne vrijedi je uvjeravati. Ne poznaje grad i ne želi ga upoznati. Za nju je ovo samo jedna od prolaznih stanica. Od stotina tisuća stanova za nju u ovom gradu postoji samo jedan - ovaj s kliznim vratima između sobe i kuhinje i štednjakom čiji satni mehanizam struže i kucka. Od svih ulica najdraža joj je ona kojom svakodnevno prolazim na putu za ured. Ne može primijetiti ljepotu ovdašnjih parkova i malobrojnih trgova; vidi ih samo kao kulisu mog života. Smiješno mi je kad uzdiše nad iznajmljenim stanom i neplaćenim računima.
- Kad krenem dat ćeš mi broj računa, kaže.
Pokušao sam joj kupiti cvijeće. Nije dala. Rekla je da joj to ne treba i opomenula me da ne trošim novac na pizdarije.
Kad odlazi zabrinuto gleda perone na kolodvoru, a što vidi - ne znam reći. Jasno mi je da su joj se nad glavu nadvile teške misli. Pokušavam odšutjeti ali nešto iz mene upita - Šta ti je? Brineš hoće li sve proći u redu?
Ma ovo putovanje…, slaže. Zagrlim je.
- Imaš grah u frižideru - sutra ga podgrij, a piletinu sam stavila na stol.
Nemoj se patit gladan, zadnje je što kaže prije nego što će otići.
U stanu zateknem nepreglednu pustinju. Prokleti štednjak šuti. Ona koja me bezuvjetno voli je otišla iz grada. Čudim se kako nisam ranije primijetio da je ovaj grad razvalina bez reda i smisla.
heh, ti si prokleti romantik koji se skriva u ljušturi opakog novinara, i da ne znam da si iz Buovače, reko bi da te šora južnjačka tuga...