Odu starci na more i ostave prazan stan. I brata u njemu, no, eto, zna i on nekamo otići.

Hvala mu.

 

Počelo je uz Bridget Jones’s Diary, po tko zna koji put. Nekoliko nas – baba, rekla bi vlasnica stana, izvalilo se pred telkom i videom (e, jel vjerujete u ono da videoteke iznajmljuju samo originalne video kazete? Ja ne vjerujem.) uz čips, vino, pivu, sokove… kako kome drago. Naravno, prije filma se večeralo – pituljica s tunjevinom, po nekom američkom receptu. Ukusno, nema šta. Samo ne znam zašto sam cijelo vrijeme bila uvjerena da jedem mesnu štrucu (predrasuda o kulinarskom umijeću prekobarskih susjeda?). Nakon filma, o kojem je ionako već sve rečeno, društvo se i više nego prepolovilo (istina, ima ljudi koji rade, bili oni zbog toga sretnici ili ne).

 

Nastavak večeri seli se u tulumaru na Cvjetnom. Frendičina frendica slavi rođendan. Ne znam koji. A kako bih i znala – pa frendičinu sam frendicu vidjela tek jednom ili dvaput do sada. No, godine ionako nisu bitne. Barem ne kad su tulumi u pitanju.

 

Isprva me hvata panika. Zašto nisam unaprijed obaviještena o planovima? Pa u trenirci sam, još uvijek mokroj od silnog potopa koji sam morala prijeći od doma do utočišta za jednu noć (udaljenost od točke A do točke B, mjerena tramvajskim stanicama (br. 4), iznosi 10, ako se ne varam). U trenu se sjetih da nisam od onih koji će prije izlaska izbacivati sve iz ormara te se presvlačiti pred ogledalom sve do onog bolnog trenutka u kojem će spoznati da je najbolje ostati kod kuće (ili zbog nedostatka odjevnih predmeta ili zato što je zakazano vrijeme izlaska odavno prošlo). Idem u trenirci. Nema beda.

 

Upadamo u tulumaru, zapravo, probijamo se do nje. Stopedesetak ljudi razasuto svuda oko nas, skoro pa u različitim agregatnim stanjima. Unutra smrdi, vruće je i zadimljeno. I vlažno. Dijelom zahvaljujući kiši koja je neprestano sipila (zašto ne lignjila? – R. sorry, opet kradem), a dijelom zahvaljujući uznojenim tjelesinama koje su se bacakale u ritmu ‘mala je dalaaaaaa, nije to šalaaaaaa, aaaaaaaa, aaaaaaaaa’. Heh, ne znam tekst. (Sramota?). Toče mi nešto na šanku, izlazimo van, na zrak. Pijuckam i jedva stojim na nogama (joj, pa umorna sam). Muška populacija je posebno interesantna – visoki, od stijene odvaljeni, četvrtastih glava na koje bih rado odložila čašu, samo kad ne bih bila preniska. Idemo doma. Sat vremena ovakve atmosfere i više je nego dovoljno.

 

Nastavak unutar četiri zida, opet pred telkom. Spotovi – MTV, Nova TV. Rezultat susreta: 354:4, za MTV. Reklame na Kanalu A – radio Salomon, nekakve ‘mrhice’ i deklice i gej dečeci… sve je vaše ako nazovete neku številku. Onda opet MTV. Najbolje od ponuđenog. Gladne smo. Ostalo je još tunjevine/mesne štruce. Kombiniramo je uz salatu od piletine. Maltretiramo ljude SMS-ovima. Nitko nam ne odgovara…

 

Vrijeme za ‘laku noć’. Kauč u dnevnoj sobi, jastuci s božićnim motivima, ispeglana plahta (nikad nisam shvaćala zašto to ljudi rade… pa zar nije normalno da se plahta izgužva čim legneš na nju??). Gledam Dom preko puta i po tko zna koji put se pitam jesu li paviljni raznobojni kako bi (pijani) studenti pronašli put kući. Sviće. Spavam.

 

Zvoni telefon. Pa tko zove u ovako rano jutro? Uključuje se fax, padaju papiri. Spavam. Zvoni telefon. Uključuje se fax, padaju papiri. Ne spavam. Tražim cigarete, sok, izlazim na terasu, uviđam da nije rano jutro. Uskoro budim i frendicu, zašto bi ona spavala ako ja ne spavam (fair play, zar ne?). Doručak? Nee, loše bi sjeo. Kava? Ne pijem. Gledamo TV. Tlači me s ‘Felicity’. Katastrofa, no, tješim se, ionako jedva vidim do televizora. Uskoro krećemo prema gradu.

 

U tramvaju katastrofa, po običaju (imam vozačku, nemam auto. Humanitarna akcija samo što nije pokrenuta. O broju računa bit ćete obaviješteni pravovremeno). Šetamo do hostela u Petrinjskoj. Sređujemo rezervaciju jednom frendu. Ljubazna recepcionarka nas upozorava na tamnoputu djevojku u kutu: došla je tko-zna-odakle, ide ne-zna-se-gdje, govori samo španjolski, samo telefonira, dosadna je, glasna je. Maltretira goste. Saznajemo da je jedan Meksikanac pobjegao glavom bez obzira zbog dotične. Svi bježe, kaže teta za pultom, ali, sva sreća da postoji tamnoputa djevojka – redovito plaća račune. Bježimo i mi, teta je dosadna (ljudima je dosadno, rekao bi MDR. Istina).

 

Pronalazim 6 kuna i 50 lipa u džepu ruksaka. Bingo. Kupujemo Fornette. Zapravo, ulazimo u dućan a prodavačica nas moli da ih sve kupimo. Kaže, pojest će ih sama ako joj ostanu. A to ne bi smjela, jede ih stalno, tuži se. Uzimamo samo one od pizze (nije moj najdraži izbor, ali i to je bolje nego glad) i odlazimo (teta se baca na preostale kolačiće). Mislim da je i njoj dosadno.

 

Stižemo do točke A. Grijemo Fornette u mikrovalnoj. Doručak/ručak. Sok. Kava za frendicu. Ode. Ostajem sama. Gledam TV. Opet ‘Felicity’, gasim TV. Tuširam se cijelu vječnost. Čitam knjigu. Napola spavam. Boli me glava. Čitam knjigu. Trebala bih učiti.

 

Pišem.