Ovo je drugi pokušaj pisanja moje druge po redu.
Malo me ova nova kolumna (riječnog raka) natjerala na razmišljanje o danima. Više o definiranju istih. Kao činjenica da nam se vrijeme u našem, naoko dugačkom, životu definira na godine, mjesece, dane, sate, minute, sekunde, pa čak i stotinke u slučaju Janice i Ivice. Ok, uzmimo godinu, koja uglavnom ima 365 dana i kao recimo da je to jedina konkretna vremenska jedinica koja nam može ostaviti nekakav dojam cijeline. U mom i Vukijevom životu zadnje 4 godine definirane su prilično kao svaka za sebe.
Prva je bila hodanje i stanovanje djelomično odvojeno, djelomično zajedno u Sigetu, te početak zajedničkog stanovanja u Tkalčićevoj. Dobra godina kad je se sjetim (kao i svaka druga nakon nje). Kronološkim redom ovako: Ja i Vuk hodamo, odemo u Amsterdam (i mivo je bijo sa nama), zatrudnimo(bez mive :)), počinjemo živjeti zajedno za stalno. Druga godina počinje sa več uhodanim zajedničkim životom, povećim trbuščićem i malim vučićem u tobolcu, la svadba (bijo je i mivo), ulazak u brak sa mirazom ili bez (kako se uzme), rađanje, dolazak vuka da prvi put vidi svoje malo vuče (i fuka je bijo). Treća godina počinje u sedmom mjesecu. U stvari definiranje godine je malo kompliciranije. Da li počinje prvog prvog ili kako tebi paše u tvojim uspomenama? Sa tom "trećom" godinom počinjemo živjeti u Crikveničkoj, Vučko, ja i mali vučak. Nova jazbina, nova godina. Neprospavane noći, kolike, prvi zubići, mala sobica za pušenje i put u Marakeš, kompjuter, wormsi, 2 sa 2 i jedno 8 ljudi oko kompića i na njemu. Upoznavanje sa informatičkom tehnologijom, razmišljanja o nekom biznisu. Odluka je pala, skuplja se papirologija, kupuje se Yugo za 700 DM (na rate), nedavno prodan za 400 kn, diže se famozni kredit uz puno, puno peripetija, iznajmljuje se prostor, sređuje se prostor, puni se prostor. Čeka se veza, čeka se, čeka se, čeka se (oko 4 mjeseca). Ivor cijelo to vrijeme raste ko gljiva, zdrav i dragocijen. Prvi rođendan. Prvi koraci. Prvo mama i prvo tata, prvo kupanje u moru (nije baš bio oduševljen).
Četvrta godina, novo preseljenje, u Melengradsku (ovog puta malo bliže mivi). Sve po starom, ali uvijek na neki način novije. Dobivamo vezu, otvaramo Lup, počinjemo sa radom, drž nedaj, uz nemalu pomoć sponzora (big mamma) uspijemo zdurati tu godinu na jedvite jade. Ivorov drugi roćkas. Vuki odlazi šljakati na more da se preživi i nahrani Lup po ljeti. Ivor oduševljeno prihvaća more i sve njegove ljepote. Prestaje ovisnost o bočici (ostala na moru i tako je završilo). Ljeto završava, plaćaju se zaostaci, počinje se radit' malo bolje, čak se možemo djelomično i pokriti (po glavi:)). Kao krenulo je, ajd fala Bogu. Tekuća godina, novo preseljenje (he, he, kako to smiješno zvuči, a zamislite si samo jednu stvar, svaki stan u koji smo uselili bio je prazan, i sav namještaj, od kuhinje do televizora sami smo furali, naravno uz pomoć ekipe, pravi nomadi, he,he..).
Ovog puta malo pametniji, selimo na Vrbane kod svojih, ne moramo plaćati stan, režije djelimo, super! Imamo svoju sobicu za nas troje koja nam je naše utočište.
Posao opet pada i nikako da nam ta krivulja opet krene prema gore. Zaheb. Šalu na stranu.
Misao svega ovog je bila pokazati kako izgleda zadnjih četiri godine kada ih u šturo preneseš na papir. Čudno. Pogotovo zbog tih cjelina, koje doživljavaš kao godinu, najmanju mjernu jedinicu za osvrt. U nijednom momentu nisam pomislila na novogodišnje proslave, a kamoli da su one početak nekog perioda. Život je, uz donošenje novog života, najbolja stvar koju imamo, druga najvažnija stvar otkad je svijeta! Nogomet je došao tek kasnije.