Tri gejše
bodulka
01. 10. 2008.
Zbirku „Tri gejše“ svestrane Ane Stjelje, premećem što po rukama, što u glavi, punih pet mjeseci. Ona već i kao sam predmet otkriva višestruku Aninu talentiranost. Ani jednako dobro u ruci leže i olovka i kist, pa će nam sami pogled na knjižicu reći kako ima urođeni smisao za estetiku. Za odmjereno, otmjeno i lijepo.
„Ljepota dana
ogleda se u odsjaju
sunčevog zraka“
Zbirka sadrži 51 haiku na srpskom, te po nekoliko haikua na engleskom, portugalskom, španjolskom i turskom jeziku, što nam govori o daljnjim Aninim talentima i darovitosti ove mlade Beograđanke. Haikui su razvrstani u tematske grupe, po tri na svakoj stranici knjige, slijedeći tako misao vodilju iskazanoj u naslovu „Tri gejše“; dajući nam također i mogućnost vizualizacije haiku umjetnosti, jer se haiku sastoji od upravo tri stiha. Doživljaj je zbirke na taj način zaokružen decentnom upotrebom simbolike brojke tri.
Pisati haiku nemoguća je misija nekome tko prolazi kroz život uvjeren kako živi. Pisati haiku može samo onaj tko je sa životom sjedinjen. Pa u čemu je razlika? U percepciji i upijanju materije života. Onaj tko kroz život prolazi vođen hedonističkim načelima i trenutnim „hitovima“ nema vremena ni za što drugo osim za prilagođavanje sebi, normama koje zadaje društvo kojemu je odlučio pripadati. Takav ritam vodi u konfuziju, koja proizlazi iz vječitog straha i nemira a to pak nikako nisu stanja u kojima može nastati haiku. Haiku je plod stanja koje je potpuna suprotnost gore navedenom.
Sjedinjenost sa životom znači prihvaćanje života. Uranjanje u njega i stapanje s njim. Upijanje svakoga svojega dana u svaku poru svoga bića. Osjećanje života u krvožilju. Slušati ptičji pjev ne samo ušima, već i srcem. Živjeti promišljajući život.
„Starica plete
svoje duge kose
u čarape za zimu.“
Ana Stjelja svakako pripada onima koji razmišljaju o životu. I o ljudima, društvenim bićima kojima vrvi ovaj svijet usamljenih gejši. Gejša kao simbol tužne sudbine čovjeka. Žena „okrečenog“ lica koje skriva emocije. Žena za društvo, a zapravo sama. Od svog nastanka do nestanka. Suza u svijetu nabubrenom emocionalnom neinteligencijom. Samoća koja zatvara krug vječite potrage za društvom. Ovisnosti o društvu. A ovisnost je bolest. Bolest je pak nesreća – biti bolestan jest biti obilježen. Svako će „bolje društvo“ bolesnog vrlo brzo odstraniti iz svojih redova. Ostaje život protraćen na zadovoljavanje tuđih prohtjeva i nepregledna rijeka neispunjenih želja.
„Želja želi
da joj bar jednom
ispune želju.“
Zaključila bih kako je Ana Stjelja svojom zbirkom „Tri gejše“ uspješno potvrdila tezu kako haiku nije puka poetska vrsta ili poetski smjer, već je to filozofija koja upotrebom jednostavnog, razumljivog jezika i opisom u sebe upijenog trenutka prodire u tajne zamršenog života i objašnjava ih svijetu. Naravno onome njegovom dijelu koji jednostavan jezik želi i zna razumjeti!
... možda tajna boljeg života leži u ljudima za koje baš nitko nije čuo!??