Autor:
Dušan Čater
Stari je opet pijan
bozzo
10. 04. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
Fraktura
Nešto više od godinu dana nakon što nam je romanom "Pseći tango" predstavio mladog slovenskog književnika Aleša Čara, Seid Serdarević je u ediciji svoje nakladničke kuće "Fraktura" objavio i roman još jednog suvremenog pisca iz Dežele. Riječ je o 36-godišnjem Dušanu Čateru i njegovom, već petom po redu, romanu "Stari je opet pijan", koji bi se najkraće mogao okarakterizirati sintagmom "Bukowski susreće Tarantina", ali osim fanovima dvojice spomenutih, roman će se zasigurno svidjeti i štovateljima Selbyja, Fantea ili Welsha
Nešto više od godinu dana nakon što nam je romanom Pseći tango predstavio mladog slovenskog književnika Aleša Čara, Seid Serdarević je u ediciji svoje nakladničke kuće Fraktura objavio i roman još jednog suvremenog pisca iz Dežele. Riječ je o 36-godišnjem Dušanu Čateru i njegovom zadnjem (a petom po redu) romanu Stari je opet pijan.
Zanimljivo je da su u oba romana noseći protagonisti po profesiji pisci - Čarov je pjesnik, a Čaterov je antijunak romanopisac. Oba romana, kroz očište protagonista s ruba, duboko ogrezlih u hedonizam i život ulice, oslikavaju suvremenu slovensku tranzicijsku realnost i pokazuju da je stvarnosni prozni val zapljusnuo i književnost sjevernog nam susjeda.
Čater samoga sebe uzima za glavnoga lika, i stvarne događaje iz svoga i života nekolicine svoje braće po peru i flaši garnira fikcijskim elementima fabule smještene u kriminalistički milje. Sebi kao glavnom liku Čater prilazi bez imalo narcizma ili egocentričnosti; štoviše on ide u drugu krajnost i uvelike hipertrofirajući vlastite mane on sebe prikazuje kao književnika usred stvaralačke krize, koji za život zarađuje tzv. reketarenjem (utjerivanjem dugova!), sa suprugom i djetetom jedva da komunicira, a kroz stranice se romana - pod neprestanim utjecajem maligana i kokainskog praha - probija u cik-cak putanji, trijeznivši se koitalnom gimnastikom u krevetu ljubavnice Kike ... i tako sve do dana kada jedan naizgled rutinski reketaški zadatak krene neželjenim tokom, pa Čater biva prinuđen pred rukom pravde pobjeći čak u Južnu Ameriku. Takav se rasplet ispostavlja posebno ironičnim jer ono što Čatera primorava na bijeg iz zemlje upravo je njegova “spisateljska slava”, koja mu, popraćena intervjuima i fotkama u novinama, donosi opasnost da bude prepoznat kao sudionik u zločinu.
Autoironizirajući sebe samog (u tolikoj mjeri da bi se već moglo govoriti i o karnevalizacijskom postupku) Čater ustvari ismijava autobiografski žanr i demistificira književnički poziv, a ubacujući u roman pojedine stvarne osobe sa tamošnje kulturne scene, on se poigrava i podžanrom tzv. romana sa ključem.
Čater svoju priču ispovjednim postupkom direktno pripovijeda pretpostavljenom čitatelju, često mu se izravno obraćajući, i time uspješno postiže osjećaj bliskosti i empatije, pa mi, iako svjesni da se radi o “negativcu”, za njegov lik cijelo vrijeme "navijamo".
Rukopis je ustvari epizodični, anegdotalni ulančani niz, ali ga krasi vrlo precizna struktura, jer kao što se nakon začudne uvodne južnoameričke epizode tokom cijelog romana upoznajemo sa svim događajima koji su junaka do tog dalekog kontinenta odveli, da bi na samom kraju romana kronologija bila zaokružena vraćanjem istoj toj latinskoj Arkadiji (a koja je, kako nam je tada već sasvim jasno, ustvari junakovo “sada”), tako i svako pojedino poglavlje započinje određenim trenutkom u tadašnjem “sada” junakova života, da bi nam on zatim do kraja poglavlja odvrtio i pojasnio događaje koji tome “sada” prethode. (Ha, ha, ha , al’ sam ga zakomplicir’o, svaka mi čast!).
Roman je izrazito energičan i dinamičan, nerijetko i vrlo žestok i nasilan, prepun atraktivnih događanja i duhovitih dijaloga, a osim što putešestvija od jednog šanka do drugog prekida brojnim opisima svojih krevetnih akrobacija, Čater nam donosi i komične retrospekcije nekoliko svojih davnašnjih, nesretnih ljubavi, a koje mu se, kako sam kaže, “u tekstove upliću, u život zapliću. Jebiga.”. Tako primjerice postajemo svjedocima njegovoj prvoj, dječjoj, ljubavi prema prasici (u bukvalnom, a ne karakternom smislu!) Sonji, ljubavi koja je svoj predvidljivi kraj doživjela, a gdje drugo negoli - u loncu, a upoznaje nas i sa detaljima svoje osnovnoškolske ljubavi koja neuzvraćenom ostaje zbog neuglednog stanja njegove pernice.
No, uz velike doze šarma, duhovitosti i “nabrijanosti”, Čater na momente otkriva i svoju lirsku, poetičniju prirodu (sekvenca kokainskog sna ili južnoamerički ulomci), ali osim u slučaju češke epizode gdje pomalo gubi na ritmu i odabire neka prebanalna rješenja, slabost rukopisa otkriva se i u potpuno začudnoj i nerazjašnjenoj Dušanovoj motivaciji za autodestrukcijom, pa mi njegov bijeg od obiteljskog života sa sinom kojeg obožava i žene koju ipak još uvijek voli jednostavno moramo uzeti zdravo za gotovo, i prihvatiti to dijelom njegove boemske prirode, izbjegavajući suvišne “zašto?”.
Roman Stari je opet pijan najkraće bi se mogao okarakterizirati “Bukowski susreće Tarantina” sintagmom i ponajviše će se svidjeti upravo fanovima dvojice spomenutih, ali nezadovoljni nikako neće ostati niti štovatelji Selbyja, Fantea ili Welsha.
Zanimljivo je da su u oba romana noseći protagonisti po profesiji pisci - Čarov je pjesnik, a Čaterov je antijunak romanopisac. Oba romana, kroz očište protagonista s ruba, duboko ogrezlih u hedonizam i život ulice, oslikavaju suvremenu slovensku tranzicijsku realnost i pokazuju da je stvarnosni prozni val zapljusnuo i književnost sjevernog nam susjeda.
Čater samoga sebe uzima za glavnoga lika, i stvarne događaje iz svoga i života nekolicine svoje braće po peru i flaši garnira fikcijskim elementima fabule smještene u kriminalistički milje. Sebi kao glavnom liku Čater prilazi bez imalo narcizma ili egocentričnosti; štoviše on ide u drugu krajnost i uvelike hipertrofirajući vlastite mane on sebe prikazuje kao književnika usred stvaralačke krize, koji za život zarađuje tzv. reketarenjem (utjerivanjem dugova!), sa suprugom i djetetom jedva da komunicira, a kroz stranice se romana - pod neprestanim utjecajem maligana i kokainskog praha - probija u cik-cak putanji, trijeznivši se koitalnom gimnastikom u krevetu ljubavnice Kike ... i tako sve do dana kada jedan naizgled rutinski reketaški zadatak krene neželjenim tokom, pa Čater biva prinuđen pred rukom pravde pobjeći čak u Južnu Ameriku. Takav se rasplet ispostavlja posebno ironičnim jer ono što Čatera primorava na bijeg iz zemlje upravo je njegova “spisateljska slava”, koja mu, popraćena intervjuima i fotkama u novinama, donosi opasnost da bude prepoznat kao sudionik u zločinu.
Autoironizirajući sebe samog (u tolikoj mjeri da bi se već moglo govoriti i o karnevalizacijskom postupku) Čater ustvari ismijava autobiografski žanr i demistificira književnički poziv, a ubacujući u roman pojedine stvarne osobe sa tamošnje kulturne scene, on se poigrava i podžanrom tzv. romana sa ključem.
Čater svoju priču ispovjednim postupkom direktno pripovijeda pretpostavljenom čitatelju, često mu se izravno obraćajući, i time uspješno postiže osjećaj bliskosti i empatije, pa mi, iako svjesni da se radi o “negativcu”, za njegov lik cijelo vrijeme "navijamo".
Rukopis je ustvari epizodični, anegdotalni ulančani niz, ali ga krasi vrlo precizna struktura, jer kao što se nakon začudne uvodne južnoameričke epizode tokom cijelog romana upoznajemo sa svim događajima koji su junaka do tog dalekog kontinenta odveli, da bi na samom kraju romana kronologija bila zaokružena vraćanjem istoj toj latinskoj Arkadiji (a koja je, kako nam je tada već sasvim jasno, ustvari junakovo “sada”), tako i svako pojedino poglavlje započinje određenim trenutkom u tadašnjem “sada” junakova života, da bi nam on zatim do kraja poglavlja odvrtio i pojasnio događaje koji tome “sada” prethode. (Ha, ha, ha , al’ sam ga zakomplicir’o, svaka mi čast!).
Roman je izrazito energičan i dinamičan, nerijetko i vrlo žestok i nasilan, prepun atraktivnih događanja i duhovitih dijaloga, a osim što putešestvija od jednog šanka do drugog prekida brojnim opisima svojih krevetnih akrobacija, Čater nam donosi i komične retrospekcije nekoliko svojih davnašnjih, nesretnih ljubavi, a koje mu se, kako sam kaže, “u tekstove upliću, u život zapliću. Jebiga.”. Tako primjerice postajemo svjedocima njegovoj prvoj, dječjoj, ljubavi prema prasici (u bukvalnom, a ne karakternom smislu!) Sonji, ljubavi koja je svoj predvidljivi kraj doživjela, a gdje drugo negoli - u loncu, a upoznaje nas i sa detaljima svoje osnovnoškolske ljubavi koja neuzvraćenom ostaje zbog neuglednog stanja njegove pernice.
No, uz velike doze šarma, duhovitosti i “nabrijanosti”, Čater na momente otkriva i svoju lirsku, poetičniju prirodu (sekvenca kokainskog sna ili južnoamerički ulomci), ali osim u slučaju češke epizode gdje pomalo gubi na ritmu i odabire neka prebanalna rješenja, slabost rukopisa otkriva se i u potpuno začudnoj i nerazjašnjenoj Dušanovoj motivaciji za autodestrukcijom, pa mi njegov bijeg od obiteljskog života sa sinom kojeg obožava i žene koju ipak još uvijek voli jednostavno moramo uzeti zdravo za gotovo, i prihvatiti to dijelom njegove boemske prirode, izbjegavajući suvišne “zašto?”.
Roman Stari je opet pijan najkraće bi se mogao okarakterizirati “Bukowski susreće Tarantina” sintagmom i ponajviše će se svidjeti upravo fanovima dvojice spomenutih, ali nezadovoljni nikako neće ostati niti štovatelji Selbyja, Fantea ili Welsha.
napokon !!!