Autor:
Alain de Botton
Ljubim i pričam
bozzo
09. 07. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2004.
izdavač:
Algoritam
Ime Alaina de Bottona domaćim knjigoljupcima nikako ne bi trebalo biti nepoznato. No, za svaki slučaj podsjetit ću vas kako su nam u hrvatskom prijevodu dosad bile dostupne dvije njegove, vrlo zanimljive esejističke knjige: "Kako vam Proust može promijeniti život" i "Utjeha filozofije". Sada smo, eto, dobili i treću. Ovoga puta radi se o de Bottonovom romanu, a zanima li vas po čemu je "Ljubim i pričam" blizak, a što ga pak razlikuje od dvije prethodno spomenute knjige tog engleskog filozofa i književnika švicarskog porijekla, nema vam druge nego na tekst koji slijedi
Alain de Botton , sada je već očito, neizlječivo je inficiran biografijom, ali tom književnom žanru on pristupa, evo već po treći put, na vrlo nekonvencionalan, neočekivani način. U svojoj knjizi Kako vam Proust može promijeniti život (izd. SysPrint, 2001.), de Botton je ispisao biografiju tog proslavljenog pisca koncipirajući je u stilu općeobljubljenih psihoterapeutskih priručnika za (samo)pomoć, dok je u Utjehama filozofije (izd. SysPrint, 2002.) otišao i korak dalje pa, osim što nas je upoznao sa životopisima šestorice giganata filozofije, de Botton je njihova filozofska učenja pretvorio u savjete za borbu sa svakodnevnim životnim tegobama (poput besparice, neprihvaćenosti u društvu ili ljubavnih jadi). Roman Ljubim i pričam prethodio je spomenutim dvjema naslovima, a u njemu Alain de Botton biografiji pristupa iz pozicije romanopisca, beletrizirajući jednu fikcionalnu biografiju koju, usput, obilato garnira esejističkim razmatranjima toga književnog žanra.
Nakon što ga dotadašnja ljubav napušta zbog njegove narcisoidnosti, “opsjednutosti sam sobom i nemogućnosti empatije s bilo čime što prelazi granice njegove ušne resice” de Bottonov neimenovani protagonist romana Ljubim i pričam odlučuje da sam sebe mora kazniti, i to tako da će o slijedećoj ženi koju upozna napisati biografiju. Da bi to ostvario dotičnu osobu planira upoznati što je detaljnije moguće, a vjeruje da će je samim time i razumjeti “u mjeri u kojoj se osoba uopće može nadati da razumije drugoga”. Sudbina je odredila da “žrtva” na kojoj će dotični spomenutim načinom okajati grijehe svojih prijašnjih nepažnji u vezama, bude gđica Isabel Rogers, 25-godišnja Londončanka, sasvim obična i po ničem posebna cura (izvan mjere u kojoj je to ustvari i svatko od nas, kao individua).
Pišući fiktivnu, ali krajnje iscrpnu i detaljnu Isabelinu biografiju, Alain de Botton se postupno udaljava od romaneskne forme i piše esej o biografskoj književnoj vrsti, ne libeći se česte ironizacije, pa čak i dekonstrukcije ustaljenih obrazaca i formi književnih životopisa, a odabravši za subjekt biografije jednu običnu djevojku iz susjedstva, sličnu svakome od nas, on ironizira suvremenu općeraširenu opčinjenost životopisima "slavnih" i estradizaciju njihovih svakodnevica putem medija. De Botton je mišljenja kako biografija ne bi smjela obuhvaćati samo prošlost nego i onaj poseban način na koji prošlost postoji usporedo sa sadašnjošću i pomalja se iz nje. Iz tog razloga on Isabelinu biografiju ne izlaže linearno, već njezinu prošlost upoznaje "utirući put proustovskom trenutku", pa kroz razgovore sa svojom junakinjom biograf slijedi otponce mirisa, dodira, zvuka i vida oko kojih su se kristalizirali prizori iz Isabelinog života.
I ova biografija ima sve potrebne elemente pravog književnog životopisa - od razgrananog rodoslovnog stabla, preko potankosti iz Isabelinog djetinjstva i odrastanja, sve čak do grafološke analize njezinog rukopisa (!) - a de Botton, baš kao i prijespomenute svoje dvije knjige, i ovu napučuje raznim tabelama, grafičkim prikazima i fotografijama Isabele, njezinih roditelja, prijatelja, pa čak i kućnih ljubimaca. No, uza sve to, biograf se ovdje ipak ponajviše zadržava na psihološkom portretu svoga subjekta, a najdraži su mu trenuci kada se Isabela dotakne osjetljive građe koju još nisu izgladila česta prepričavanja, te sanjarski raspoložena zapadne u paradoksalni proces poimanja sebe same pitajući se što doista osjeća u svojoj nutrini.
Roman je ispisan u prvom (biografovom) licu ali, iako se u pozadini našeg zanimanja za druge uvijek krije pitanje: "Tko sam ja zapravo?", životopisac ipak cijelo vrijeme ostaje skriven, a naznake o njegovom životu su vrlo rijetke. Tomu je tako iz razloga što, kako i de Botton naglašava, ponajbolje biografije nisu imale autora, nego ih je u pravilu pisao "pisac-duh" koji redovito nije bio drugo doli ime. Međutim, mišljenja sam da je takav postupak u ovom slučaju pogrešan. Biograf i njegova “muza” u ovom su romanu ljubavni par, a budući da (s namjerom da ostane “duh”) biograf čitateljstvo lišava uvida u vlastito emocionalno stanje, stječe se dojam da je on s njom u vezi samo iz razloga pisanja biografije (odnosno, sjećamo se, otaljavanja “kazne”). Zato i ne treba čuditi što na kraju dobiva “nogu”, jer Isabeli naposljetku dozlogrde njegove neprestane analize i propitkivanja, koja su, iako vrlo zabavna i maštovita, ipak često krajnje neprirodna, gotovo pa isljednička, neprispodobiva normalnoj ljubavnoj vezi. A naš biograf sa žaljenjem zaključuje da što više o nekome saznaš to ga manje razumiješ...
Knjizi ne nedostaje šarma, de Bottonova promišljanja o biografskom žanru su ponovo vrlo lucidna, oštroumna i originalna, te se on još jednom iskazuje kao veliki erudita. Međutim, Ljubim i pričam je jaaaako dobar i vrlo interesantan esej o biografiji, ali kao romansirana biografija je nažalost, puuuuno manje zanimljiv i umnogome nedorađen. (Od štiva te vrste, od srca vam preporučujem Orlanda Virginije Woolf.)
Nakon što ga dotadašnja ljubav napušta zbog njegove narcisoidnosti, “opsjednutosti sam sobom i nemogućnosti empatije s bilo čime što prelazi granice njegove ušne resice” de Bottonov neimenovani protagonist romana Ljubim i pričam odlučuje da sam sebe mora kazniti, i to tako da će o slijedećoj ženi koju upozna napisati biografiju. Da bi to ostvario dotičnu osobu planira upoznati što je detaljnije moguće, a vjeruje da će je samim time i razumjeti “u mjeri u kojoj se osoba uopće može nadati da razumije drugoga”. Sudbina je odredila da “žrtva” na kojoj će dotični spomenutim načinom okajati grijehe svojih prijašnjih nepažnji u vezama, bude gđica Isabel Rogers, 25-godišnja Londončanka, sasvim obična i po ničem posebna cura (izvan mjere u kojoj je to ustvari i svatko od nas, kao individua).
Pišući fiktivnu, ali krajnje iscrpnu i detaljnu Isabelinu biografiju, Alain de Botton se postupno udaljava od romaneskne forme i piše esej o biografskoj književnoj vrsti, ne libeći se česte ironizacije, pa čak i dekonstrukcije ustaljenih obrazaca i formi književnih životopisa, a odabravši za subjekt biografije jednu običnu djevojku iz susjedstva, sličnu svakome od nas, on ironizira suvremenu općeraširenu opčinjenost životopisima "slavnih" i estradizaciju njihovih svakodnevica putem medija. De Botton je mišljenja kako biografija ne bi smjela obuhvaćati samo prošlost nego i onaj poseban način na koji prošlost postoji usporedo sa sadašnjošću i pomalja se iz nje. Iz tog razloga on Isabelinu biografiju ne izlaže linearno, već njezinu prošlost upoznaje "utirući put proustovskom trenutku", pa kroz razgovore sa svojom junakinjom biograf slijedi otponce mirisa, dodira, zvuka i vida oko kojih su se kristalizirali prizori iz Isabelinog života.
I ova biografija ima sve potrebne elemente pravog književnog životopisa - od razgrananog rodoslovnog stabla, preko potankosti iz Isabelinog djetinjstva i odrastanja, sve čak do grafološke analize njezinog rukopisa (!) - a de Botton, baš kao i prijespomenute svoje dvije knjige, i ovu napučuje raznim tabelama, grafičkim prikazima i fotografijama Isabele, njezinih roditelja, prijatelja, pa čak i kućnih ljubimaca. No, uza sve to, biograf se ovdje ipak ponajviše zadržava na psihološkom portretu svoga subjekta, a najdraži su mu trenuci kada se Isabela dotakne osjetljive građe koju još nisu izgladila česta prepričavanja, te sanjarski raspoložena zapadne u paradoksalni proces poimanja sebe same pitajući se što doista osjeća u svojoj nutrini.
Roman je ispisan u prvom (biografovom) licu ali, iako se u pozadini našeg zanimanja za druge uvijek krije pitanje: "Tko sam ja zapravo?", životopisac ipak cijelo vrijeme ostaje skriven, a naznake o njegovom životu su vrlo rijetke. Tomu je tako iz razloga što, kako i de Botton naglašava, ponajbolje biografije nisu imale autora, nego ih je u pravilu pisao "pisac-duh" koji redovito nije bio drugo doli ime. Međutim, mišljenja sam da je takav postupak u ovom slučaju pogrešan. Biograf i njegova “muza” u ovom su romanu ljubavni par, a budući da (s namjerom da ostane “duh”) biograf čitateljstvo lišava uvida u vlastito emocionalno stanje, stječe se dojam da je on s njom u vezi samo iz razloga pisanja biografije (odnosno, sjećamo se, otaljavanja “kazne”). Zato i ne treba čuditi što na kraju dobiva “nogu”, jer Isabeli naposljetku dozlogrde njegove neprestane analize i propitkivanja, koja su, iako vrlo zabavna i maštovita, ipak često krajnje neprirodna, gotovo pa isljednička, neprispodobiva normalnoj ljubavnoj vezi. A naš biograf sa žaljenjem zaključuje da što više o nekome saznaš to ga manje razumiješ...
Knjizi ne nedostaje šarma, de Bottonova promišljanja o biografskom žanru su ponovo vrlo lucidna, oštroumna i originalna, te se on još jednom iskazuje kao veliki erudita. Međutim, Ljubim i pričam je jaaaako dobar i vrlo interesantan esej o biografiji, ali kao romansirana biografija je nažalost, puuuuno manje zanimljiv i umnogome nedorađen. (Od štiva te vrste, od srca vam preporučujem Orlanda Virginije Woolf.)
:-)))))) imaš pravo