Da, znam, znam, sve mi je to već jako dobro poznato, jer sam sve to već bezbroj puta čuo: i kako sam previše blagonaklon, i kako ne znam drugo doli hvaliti, i kako nema dosadnijih kritika (ako se ova moja baljezganja tako uopće mogu nazvati) od onih hvalospjevnih, i tako dalje, i tome slično ... ali ipak, ja se ne dam, te i dalje po svome tjeram i usprkos učestalim gunđanjima mrzovoljaca među vama, ovdje glasno i jasno tvrdim kako je  Djevojčica s knjižicama jedan pravi mali književni draguljčić, literarni bombončić za prste polizat’! kojemu dajem najvišu moguću ocjenu - ma šta svi mrgudi mislili o tome!

Dotični je roman treći dio Pennacova četveroknjižja (olitiga tetralogije), kojem su u izdanju SysPrinta prethodili Raj za ljudoždere (2000.) i Vila karabinka (2001.), i u kojima pratimo zgode i nezgode Benjamina Malaussena, patera familiasa najluckastije ukoričene obitelji još od vremena Kovačevićevih Topalovića (Maratonci trče počasni krug).

O kakvoj se porodici radi shvatit ćete kažem li vam da je, uz odsutnu majku koju tinovski  “vuku daljine” a svakim svojim povratkom u obiteljsko okrilje isto povećava za jednog novog člana, tvore još i 20-godišnja Clara koja se (na neizmjernu “radost” svoga brata Bena!) upravo udaje za triput starijeg zatvorskog upravitelja a svoje sudbonosno “DA!” oni namjeravaju izgovoriti u zatvorskoj kapelici(!); Theresa – astrologijom zaluđena vidovita mladica čiji pogledi u zvijezde redovito pridonose raspetljavanju krimi zapleta, akterima kojih njeni bližnji tako često, ničim izazvani, postaju; Jeremy – pubertetlija, šibicama i piromanstvu izrazito sklon; Pikavac koji ružičaste naočale s očiju ne skida, a svaka mu se svakcata noćna mora obistini; dvogodišnja Verdun koja, po uzoru na istoimenu bitku, urliče otkako se rodila, te od padavice oboljeli, lijeni cucak Julius.

Za sve one koji se sa Pennacom i njegovim Malaussenima sada prvi puta susreću, treba reći da je dotično četveroknjižje, istina - prilično pomaknut, ali ipak izdanak krimi žanra. Krimići ilitiga thrilleri u najvećem su broju slučajeva jednokratna, potrošna književna roba koja, kada im kakva poirotovska inačica na zadnjim stranicama konačno zaplete raspetlja, jedinu svoju preostalu funkciju pronalazi u onoj rođendanskoj ili božićnoj. No, svi oni koji su spomenuta dva Pennacova prequela već čitali, jako dobro znaju da kod njega to nikako nije tako. Pennacovi su krimići od one rijetke vrste kojima se vrlo rado opetovano vraćamo i nakon što nam je ubojica već otkriven (i kažnjen), a tomu je tako iz razloga što kod njega krimi zaplet ni u kom slučaju nije jedini, nego tek jedan od važnih sastojaka. Iako su njegovi zapleti redovito jako zamršeni (a nevjerojatna je lakoća s kojom ih raspleće), a fabularni obrati vrlo iznenađujući, nepredvidljivi i maštoviti (pa tako npr. dobar dio radnje Djevojčice s knjižicama otpada na duhovit prikaz svijesti i razmišljanja osobe u komi), ono što njegove romane čini toliko drukčijima i posebnima, prije svega je ležernost i parodičnost kojom pristupa temi i njenoj razradi.

Međutim, osim što parodira konvencije krimi žanra, Pennac se (za zamašnjak radnje uzevši višekratnu krađu autorstva nad rukopisom) sprda i sa samim procesom pisanja i književnim autorstvom kao takvim, a ako pripovjedni subjekt u romanu uzmemo kao metaforu autora, Pennacova ironizacija takve (vlastite) pozicije očita je već iz položaja u koji Benjamina Malaussena u romanu stavlja. Benjaminova uloga u izdavačkoj kući čijim je zaposlenikom je “plećopodmetačka” - on je Žrtveni Jarac zadužen da amortizira i na sebe prima gnjev autora čiji su rukopisi odbijeni. On to vrlo uspješno čini  tako što im kao svoje, na pregled daje neke tuđe već otprije odbijene rukopise, te ih vabi da pronađu što u njima ne valja i razjasne mu zašto je i on, pobogu, bio odbijen!, a time ustvari pretvara žrtvu u krvnika (kako velik dio javnosti obično kritičare i percipira, zar ne? Pogrešno ili ne, prosudite sami - ja se ne bum štel mešati ...).

Daniel Pennac je, još od prve knjige ove tetralogije, trajno fokusiran na motiv i tematizaciju identiteta i njegova gubitka, a to u Djevojčici ... do kraja razrađuje dajući Benjaminu u zadatak utjelovljenje milijunskotiražnog pisca, umjesto kojega ovaj potom čak i metak fasuje! Na moju veliku radost, ovdje je ponovo također i Pennacovo najjače oružje - neizmjerno britki, vrlo oštroumni  i duhoviti dijalozi, kao i ona nezamjenjiva Benova ironična mrmljanja (sebi u bradu, u zagradama) kojima lucidno komentira sve što vidi, čuje i naslućuje, a ne bi baš bio red da glasno izrekne.

Fabula Djevojčice ... je veoma razgranata jer autor ovdje, uz osnovni krimi zaplet, razvija i lepezu fabularnih rukavaca kojima nas detaljnije upoznaje s pretpoviješću cijelog niza neobičnih likova. Julie, Thian, Loussa, Kraljica Zabo se uz obitelj Malaussene motaju od prve knjige, ali nam ih je Pennac  dosad namjerno predstavljao “na kapaljku”, svjesno ih ostavljajući zagonetnima i tako im podebljavajući karizme, znajući da će nam se, kada nam njihove životne priče konačno u potpunosti odmota, oni sasvim zavući pod kožu, i u memoriji se zadržati na vijeke vijekova.

U svojoj knjizi Od korica do korica – uvod u čitanje i tajne lektire (hrv. izdanje Irida, 1996.)  Pennac zaključuje kako se “sve one koji iz bilo kojeg razloga (više) ne čitaju, određenim odabranim načinima može vratiti čitanju”, a mišljenja sam da je pisanjem ove tako neizmjerno (po abecednom redu) duhovite, inteligentne, lepršave, ležerne, maštovite, otkačene, tople, vedre, vrckave i zabavne tetralogije o obitelji Malausenne, upravo taj cilj imao u vidu, te ga je u konačnici, po mom mišljenju, u potpunosti i ostvario.

Petica nimalo nategnuta i potpuno zaslužena!, ali kako sad iščekati slijedeći (a nažalost, zadnji) nastavak, to se ja pitam ...