Autor:
Mario Vargas Llosa
Jarčevo slavlje
Bozzo
06. 02. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
Vuković i Runjić
Mario Vargas Llosa je uz G.G.Marqueza najpoznatiji predstavnik latinoameričke književnosti, a već cijeli niz godina slovi kao vrlo izgledni kandidat za najprestižniju, nagradu nad nagradama, onu Nobelovu. Da ta predviđanja nikako nisu puko nagađanja bez osnove, možda ponajbolje, dokazuje upravo njegov posljednji roman kojega predstavljamo ovim tekstom - "Jarčevo slavlje". Roman je to u kojem se Llosa bavi trajnim obilježjem južnoameričke povijesti - jednim krvavim diktatorskim režimom
Nakon što smo u Don Rigobertovim bilježnicama upoznali onu opušteniju, humorističnu stranu Maria Vargasa Llose, zagrebački nakladnici Vuković i Runjić romanom Jarčevo slavlje odlučili su nam približiti i ozbiljnije lice tog nesuđenog predsjednika Perua i višekratnog južnoameričkog kandidata za Nobela. Naime, dok se u slučaju Don Rigobertovih bilježnica radilo o lepršavoj prozi punoj humora garniranog draškajućim erotizmom, koja je pritom pažnju književnih sladokusaca plijenila čestim izmjenama književnih tehnika i pripovjednih perspektiva, Jarčevo slavlje donosi nam Llosu u nešto “težem” i ambicioznijem izdanju.
Radi se o povijesno-političkom romanu u kojemu se taj peruanski književnik bavi trajnim obilježjem latinoameričke povijesti – jednim brutalnim diktatorskim režimom.
U Jarčevom slavlju Llosa nas kroz tri razine pripovijedanja upoznaje sa diktatorskim režimom Rafaela Leonidasa Trujilla, koji je puna 3 desetljeća (od 1930. do 1961.) vladao Dominikanskom Republikom. Roman je sastavljen od tri narativne linije koje pratimo usporedo, pri čemu nam poglavlja naizmjeničnim slijedom donose tri različite, usko povezane priče.
Prva od njih, ispričana u sadašnjem vremenu, govori o Uraniji Cabral, kćerki bivšeg predsjednika dominikanskog senata, koja se nakon tridesetak godina izbivanja vraća u posjet bolesnom ocu, i pri tome se u monološkoj formi prisjeća djetinjstva proživljenog u uvjetima monstruozne diktature te postupno razotkriva svoju nesretnu sudbinu u kojoj se ustvari zrcali patnja i poniženje cjelokupnog potlačenog dominikanskog naroda.
Drugi fabularni tok vraća nas u prošlost (1961.godinu) i prati pripreme i izvedbu atentata na Trujilla, kao i društvene promjene koje su tim činom uslijedile, a u tim poglavljima Llosa napreskokce za nosećeg subjekta prelazi sa jednog na drugog, od četiri glavna izvršitelja diktatorova smaknuća i donosi nam osobne životne priče svakog od njih.
Sličnom se strategijom Llosa poslužio i u trećoj narativnoj liniji, gdje nas kroz Trujillove dijaloge sa njima, upoznaje sa karakternim osebujnostima nekolicine njegovih glavnih pobočnika, od marionetskog predsjednika vlade, preko okrutnog šefa tajne policije, do zastrašenog predsjednika senata, a istovremeno vrlo detaljno bivamo upoznati i sa Trujillovom ličnošću i metodama njegove diktatorske vladavine (koja uključuje dobro poznat arsenal progona, ucjena, montiranih političkih procesa, nepotizma, sprege crkvene sa svjetovnom vlasti itd.).
Svi mnogobrojni akteri ove slojevite priče bivaju vrlo plastično i uvjerljivo oslikani, a iznimno uspješna psihološka karakterizacija doprinosi lakom razumijevanju motivacije njihovih postupaka. Kod toga je za naše prilike posebno zanimljiv primjer marionetskog predsjednika vlade koji predstavlja savršeno utjelovljenje pojma političkog konvertitstva, a njegov se nepogrešiv politički nerv i iznenađujuća umješnost samoodržanja naročito ističu u periodu nakon Trujillova ubojstva.
U završnom dijelu romana koji donosi vrlo detaljnu rekonstrukciju same akcije atentata na diktatora kao i uvid u početni post-trujillovsi period, Llosa se u cilju kompletiranja slike prihvaća višekratnog opetovanog iznošenja detalja jednih te istih događaja, ali iz očišta različitih sudionika opisanih zbivanja, i pri tome posebno do izražaja dolazi autorova literarna maestralnost.
Iako Mario Vragas Llosa u Jarčevom slavlju epski zaokružuje cijeli tridesetogodišnji povijesni period jedne krvave diktature, on u prvi plan ipak neprestano ističe pojedinačne tragične intimne ljudske priče, i tako istovremeno postiže emocionalni naboj i dramatičnost, ali i angažiranost, kao i univerzalnost i bezvremenost teme.
Kao što je iz svega rečenog jasno, radi se o vrlo slojevitom književnom djelu karakterističnom po stalnim izmjenama pripovjednih subjekata i perspektiva, kao i čestim promjenama narativnih vremena i kombiniranju ispovjednog i iskaza u trećem licu, pri čemu autor ni na trenutak ne gubi koncentraciju, niti dozvoljava da čitatelju izmakne pregledan tok ijedne od brojnih pripovjednih linija, a one se sve na koncu spajaju u dojmljivu fresku koja zorno prikazuje sve grozomorne aspekte života pod čizmom surovog diktatorskog režima.
Premda mi je zaigrano i lepršavo Llosino autorsko naličje iz Don Rigobertovih bilježnica ipak nešto draže, i Jarčevo slavlje koje nam donosi tog latinoameričkog maga pisane riječi u njegovom puno discipliniranijem i ambicioznijem izdanju, svakako zaslužuje najvišu ocjenu.
Radi se o povijesno-političkom romanu u kojemu se taj peruanski književnik bavi trajnim obilježjem latinoameričke povijesti – jednim brutalnim diktatorskim režimom.
U Jarčevom slavlju Llosa nas kroz tri razine pripovijedanja upoznaje sa diktatorskim režimom Rafaela Leonidasa Trujilla, koji je puna 3 desetljeća (od 1930. do 1961.) vladao Dominikanskom Republikom. Roman je sastavljen od tri narativne linije koje pratimo usporedo, pri čemu nam poglavlja naizmjeničnim slijedom donose tri različite, usko povezane priče.
Prva od njih, ispričana u sadašnjem vremenu, govori o Uraniji Cabral, kćerki bivšeg predsjednika dominikanskog senata, koja se nakon tridesetak godina izbivanja vraća u posjet bolesnom ocu, i pri tome se u monološkoj formi prisjeća djetinjstva proživljenog u uvjetima monstruozne diktature te postupno razotkriva svoju nesretnu sudbinu u kojoj se ustvari zrcali patnja i poniženje cjelokupnog potlačenog dominikanskog naroda.
Drugi fabularni tok vraća nas u prošlost (1961.godinu) i prati pripreme i izvedbu atentata na Trujilla, kao i društvene promjene koje su tim činom uslijedile, a u tim poglavljima Llosa napreskokce za nosećeg subjekta prelazi sa jednog na drugog, od četiri glavna izvršitelja diktatorova smaknuća i donosi nam osobne životne priče svakog od njih.
Sličnom se strategijom Llosa poslužio i u trećoj narativnoj liniji, gdje nas kroz Trujillove dijaloge sa njima, upoznaje sa karakternim osebujnostima nekolicine njegovih glavnih pobočnika, od marionetskog predsjednika vlade, preko okrutnog šefa tajne policije, do zastrašenog predsjednika senata, a istovremeno vrlo detaljno bivamo upoznati i sa Trujillovom ličnošću i metodama njegove diktatorske vladavine (koja uključuje dobro poznat arsenal progona, ucjena, montiranih političkih procesa, nepotizma, sprege crkvene sa svjetovnom vlasti itd.).
Svi mnogobrojni akteri ove slojevite priče bivaju vrlo plastično i uvjerljivo oslikani, a iznimno uspješna psihološka karakterizacija doprinosi lakom razumijevanju motivacije njihovih postupaka. Kod toga je za naše prilike posebno zanimljiv primjer marionetskog predsjednika vlade koji predstavlja savršeno utjelovljenje pojma političkog konvertitstva, a njegov se nepogrešiv politički nerv i iznenađujuća umješnost samoodržanja naročito ističu u periodu nakon Trujillova ubojstva.
U završnom dijelu romana koji donosi vrlo detaljnu rekonstrukciju same akcije atentata na diktatora kao i uvid u početni post-trujillovsi period, Llosa se u cilju kompletiranja slike prihvaća višekratnog opetovanog iznošenja detalja jednih te istih događaja, ali iz očišta različitih sudionika opisanih zbivanja, i pri tome posebno do izražaja dolazi autorova literarna maestralnost.
Iako Mario Vragas Llosa u Jarčevom slavlju epski zaokružuje cijeli tridesetogodišnji povijesni period jedne krvave diktature, on u prvi plan ipak neprestano ističe pojedinačne tragične intimne ljudske priče, i tako istovremeno postiže emocionalni naboj i dramatičnost, ali i angažiranost, kao i univerzalnost i bezvremenost teme.
Kao što je iz svega rečenog jasno, radi se o vrlo slojevitom književnom djelu karakterističnom po stalnim izmjenama pripovjednih subjekata i perspektiva, kao i čestim promjenama narativnih vremena i kombiniranju ispovjednog i iskaza u trećem licu, pri čemu autor ni na trenutak ne gubi koncentraciju, niti dozvoljava da čitatelju izmakne pregledan tok ijedne od brojnih pripovjednih linija, a one se sve na koncu spajaju u dojmljivu fresku koja zorno prikazuje sve grozomorne aspekte života pod čizmom surovog diktatorskog režima.
Premda mi je zaigrano i lepršavo Llosino autorsko naličje iz Don Rigobertovih bilježnica ipak nešto draže, i Jarčevo slavlje koje nam donosi tog latinoameričkog maga pisane riječi u njegovom puno discipliniranijem i ambicioznijem izdanju, svakako zaslužuje najvišu ocjenu.
Ovu recenziju jednostavno moram principijelno odbaciti, jer svjedoči o konzervativizmu, netalentiranosti, epigonstvu, smušenosti i dosadi.