Informacija o revitalizaciji izdavačke djelatnosti nakladničke kuće Faust Vrančić (nakon dvogodišnje stanke utrošene na pokretanje književnog informacijskog sustava na Internetu, vidi pod www.knjiga.hr) vrlo me je obradovala. Razlog tome krije se u činjenici što je spomenuti nakladnik, osim po izdavanju sada nažalost već upokojenog pop magazina Nomad poznat i po vrlo dobroj biblioteci 90 stupnjeva koja nam je podarila finu gomilicu knjiga dotad nam još nepoznatih autora (poput npr. Mlakića, Desnice, Majhuta ili Prodanovića), a koja je bila rezultat nakladnikovog natječaja za najbolji još neobjavljeni roman.
Na spomenutom natječaju tako je 2000. godine uz Berislava Majhuta pobijedila mlađahna (' 83. godište) Ana Zubak, sa svojim upravo objavljenim romanom Samhain , koji je i povod ovome tekstu.

Najjednostavnijim računskim operacijama poput zbrajanja i oduzimanja (čak i bez digitrona) lako ćemo doći do spoznaje kako Ana, tokom pisanja romana, nije mogla imati više od 16 - 17 godinica. Upravo zato, već sada, 5 mjeseci prije kraja godine, slobodno možemo zaključiti kako su književnu 2003. obilježili prozni debitanti (osim Ane i našeg Lupeža Marka-Luke Zubčića, proznim su se prvijencima javili još i Jelena Čarija i feralovac Ivica Đikić, a kako čujem, na pomolu su i debitantski prozni uraci dvojice Borisa - Dežulovića i Becka).

Negdje sredinom devedesetih Lijepom Našom zavladala je općenarodna masovna pomama za Lijepom Zelenom, pogađate - Irskom. I najmanji hrvatski gradić, selo ili zaselak tada dobiše barem jedan pub, Guiness samo što ne postade majčinom mlijeku nadomjestak, St.Patrick's day  na kalendaru točnije i lakše locirao se od Dana Državnosti, a ni tjedan proći nije mogao da domaćim glazbenim TV emisijama, u ritmu raskalašenih irskih narodnih poskočica, ne procupka kakav kvartet hrvatskih naježenih dlakavih (muških) parova nogu (čitaj: Belfast food), do koljena pokrivenih kariranim suknjicama, koje kiltom nazivamo. Također vas ne moram podsjećati da je tada među hrvatskom mlađarijom taj zeleni otočić bio najžuđenija emigrantska destinacija (Željka M., ako kojim slučajem sada ovo čitaš, iskreno se nadam da su ti se snovi ostvarili!!!).
Po svemu sudeći i Ana Zubak član je Eire fan cluba. Naime, njezin debitantski roman ogledni je primjerak ukoričenih ženskih pubertetskih maštarija, kod kojih se ono žuđeno (u ovom slučaju Irska) idealizira do krajnosti.
Međutim, da krivo ne shvatite, riječ je o sasvim simpatičnom proznom djelcu kod kojeg kompozicijska iščašenost u drugi plan baca sve početničke greške, pubertetska prenemaganja, nedorečenosti i neizbrušenosti teksta. 
Upravo zato, posebno treba naglasiti da se radi o izrazito žanrovski heterogenom pismu kod kojeg se smjenjuju 4 različita prozne vrste:
1. glavna narativna, ispovjedna fabularna linija, u prvom licu ispripovijedana, a koja prati razmaženu purgerinjosicu na privremenom boravku kod mnogočlane irske seoske obitelji
2. epistolarna proza kao sastavni dio osnovne narativne linije, a sastoji se od junakinjinih pisama koja ona šalje prijateljima u Zagreb kao i od njihovih pismenih odgovora
3. bajkovita pripovijest o besmrtnoj irskoj heroini i njenim putovanjima kroz irsku povijest, šumovite predjele i vrijeme, a kojom ustvari putujemo maštom naše izmještene zagrebačke tinejdžerke
4. kratka pričica sa neizbježnom poukom na kraju, pisana u obliku dramskog teksta

Kao što vidite radi se o prilično usložnjenom, ambicioznom tekstu, koji uz to još i vrvi likovima, motivima, scenama i stihovima "posuđenim" iz mnogobrojnih izvora, od kojih, naravno, prevladava otočka književnost (posebno Yeats i Joyce), ali isto tako i glazba, film, slikarstvo i keltski narodni mitovi, legende i pjesme. Sve te brojne reference, citati i posudbe teško da bi bile prepoznate da nam autorica na kraju knjige ne daje i indeks plagijata u kojem prema redoslijedu pojavljivanja u tekstu nabraja sav "posuđeni" materijal (a time ujedno i lucidno ironizira upravo postmodernističko "posuđivanje").

Pred kraj romana likovi iz spomenute izmaštane bajkovite pripovijesti kao i oni iz kratkog dramskog teksta ušetavaju se u osnovnu priču, koja, začudo, ipak ne puca po šavovima već klizi svom lirskom mističnom happy endu.

Osnovna potka priče sasvim je logično - ljubavna, i uključuje dugo čekani, ali na kraju ipak i realizirani strastveni junakinjin ljubavni sraz sa velikim, kršnim, snažnim i ultrazgodnim gorštačkim irskim stočarom, koji je ujedno čak i romantičan i nježan... Te dobivamo happy end u kojem naša razmažena šmizlica, predstavnica zagrebačke zlatne mladeži zamjenjuje sve pogodnosti (vele)gradskog života bračnom zajednicom s maloprije spomenutim karakterom, i životom među ovcama, u blatnjavoj i kišovitoj irskoj ruralnoj pripizdini... pardon, romantičnoj, maglom obavijenoj, irskoj seoskoj idili.

Sve u svemu, radi se o simpatičnom djelcu začinjenom erotskim nabojem, koji osim što dokazuje iznimnu autoričinu načitanost i poznavanje sasvim određene evropske kulture i književnosti, dokazuje i spisateljičinu maštovitost i sanjarsku prirodu...
ali ujedno potvrđuje i to da u adolescentskom razdoblju nisu samo muškići ti koji non-stop o "onim stvarima" sanjare, maštaju i misle...
Da, da pubertetlije moje drage i ONE "to" vole jednako kao i vi (ako ne i više, čak)!!!
I zato se ne nećkajte, nego slobodno navalite... i požurite, prije negoli vam za kakvim kršnim irskim gorštacima sve redom ne uteknu...