Male ljubavi tanka je (jedva 100 stranica) knjižica koja predstavlja Branka Maleša kao autora iznimne lucidnosti kojom on svoje dovitljive, oštroumne misli o običnim, svakodnevnim (samo naizgled) trivijalijama i sitnicama pretvara u neizmjerno šarmantne kratke asocijativne, fenomenološko-esejističke tekstove, kojima oneobičuje i očuđava neke sasvim obične stvari iz svakodnevnog života (poput npr. gljiva, lovora, loze travarice ili video-kasete) i time im pridaje značenja još neotkrivena, te ih omata aurom posebnosti. Time ponovo dokazuje neponovljivost i unikatnost svake pojedine, najmanje i naoko beznačajne sitnice i stvari koja tako dobiva na svojoj važnosti i specifičnoj težini, istovremeno uspostavljajući integritet i identitet čovjeka i mikrosvijeta koji ga okružuje predmetima, stvarima i pojavama koje inače uzimamo zdravo za gotovo, ne obraćajući veću pažnju na njih. Maleš nam svojim šarmantnim literarnim postupkom indiskretno otvara oči i nagoni nas da uživamo u svijetu u svoj njegovoj punini i  ne budemo slijepi kraj zdravih očiju, te se dokazuje kao minuciozan observer, ali i svjedoči o neprolaznosti i nepobitnosti one poznate o pjesnicima kao čuđenju u svijetu.
Njegovi kratki prozni tekstovi u sebi sadrže i dalje sve one sastojke koji su odlikovali njegovo dosadašnje pjesničko stvaralaštvo, pa treba reći da se radi o prozi iznimne liričnosti i poetičnosti, sa čestom pop-referencijalnošću u kojoj se očituje autorov liberalni duh, opuštenost i rockerski svjetonazor, i koja nerijetko radi ritmičnosti zaobilazi interpunkcijska pravila, čime samo dobija na šarmu i eleganciji.
Usredotočujući se na mikrosvijet svog vlastitog življenja Maleš kao da pledira za napuštanje i konačan silazak iz sfera mitomanskih, ideologiziranih, "visokih" povijesno-nacionalnih tema u sferu malog, običnog, građanskog svakodnevlja, što predstavlja duboko humanistički, filantropski postupak povratka čovjeku - pojedincu i individualcu, ali i udaljavanje od zavičajno - čoporativne matrice. Svojim iznimno senzibilnim, lucidnim, emotivnim, šarmantnim i duhovitim rukopisom Maleš se, poput svakog pravog poete, ne usteže uspostavljanja dirljive prisnosti sa recepijentom koji čitanjem ove knjižice dobija uvid u njegov intimni svijet i svjetonazorno-emotivni habitus. Tako čitatelja pretvara u znatiželjna carinika koji pretura po emotivnoj popudbini autorova svakodnevlja. 
On nerijetko svoj intimističko-poetički literarni postupak prekida esejističkim fragmentima kojima se ne narušava uspostavljena značenjska i estetsko stilska matrica, nego se ona time čak nadograđuje i usložnjava. Takvim  asocijativnim fenomenološkim pristupom sitnicama koje život znače autor nam podastire konkretnu i opipljivu, ali i osobnu emotivnu geografiju svoga svakodnevlja i odgonetava i raščlanjuje intimitet mikrokozmosa u kojem obitava, otkrivajući nam toponime i referentne točke, ali i vlastite afinitete kojima se povodi i koje mu ovu vremenski ograničenu smrtnost čine podnošljivijom i ugodnijom, istovremeno nam oslikavajući i svoju osobnu duhovnu i svjetonazornu strukturu. Njegov rukopis otkriva ranjivog emotivca, ali i eruditu moćnog i razigranog intelekta,  s tekstovima kojih poante nerijetko, nakon prvog čitanja ostaju nedokučive, što povećava čitateljski užitak, ali i pretvara ovu knjižicu u svojevrstan intelektualni izazov,  čime se njena kvalitativna razina podiže na viši nivo.
A da se uvjerite u simpatičnost,  šarm i lucidnost kojima Malešovi tekstovi obiluju, donosim vam jedan odlomak iz kratke cjeline posvećene Zvuku :

"Znam sve o zvuku osim gdje se rodio, kako se isprva zvao, zašto nema prezime, tko mu je tata i što se htjelo s tim zvučnim djetetom. Znači, ništa ne znam o zvuku osim sve ostalo.
Fizika, ah ta dobroćudna fizika, karitativno objašnjava, naravno, sve pa i energijski i valoviti život jednog zvuka, ali kako ni dan-danas ne zna što je miris kako da joj povjerujem u sve njene doktorske kartice o zvuku.
Po bučnoj teoriji nastajanja svemira, po tzv. "velikoj ševi" ili "big bangu" zvuk je u najmanju buku, tj. ruku larma koja se nekad davno oslobodila pri prvom ginekološkom poslu od veće genetske investicije. Recimo da je "big bang" teorija u pravu barem dok traje ovo čitanje jer ćemo, u protivnom, zaglaviti u dernjavi brojnih konkurentskih teorija o životu i nama kao paktikantima toga teškog dara. Ipak, i unutar teze o "velikoj ševi", koja se usput čula nadaleko, nepristojno pitanje i dalje visi u impozantnoj tišini neznanja; naime, i prije spoznaje o svemiru i njegovoj švercerskoj mobilnosti, taj je gospodin-prostor, dakako i obilato, postojao; tj. zvuk je očito, po analogiji, bio i prije nego što smo ga zaista dobro čuli, ali je za nas dotad bio nijem. Ukratko, da pobjegnemo iz suviše demokratskih spekulacija, zvuk je, držim, vezan za uho. Samo tada i tek tada mi dolje na Zemlji, u cjelodnevnoj prirodnoj modi krzna za svaku sezonu, znamo za zvuk kad ga prvi put čujemo i kažemo na mumljajućem jeziku/zvuku: čuj stari, nekaj lupa, brenči, zavija, dreči, štekće, cvili pa i tuli.
Jedan život zvuka, dakle, vezan je uz naše prastaro masno uho: zvuk se čuje, osluškuje pa i prisluškuje. Gotovo bi se reklo da je zvuk po ljudima i njihovu slušanju, osluškivanju i prisluškivanju - policijsko dijete... " 
( Branko Maleš - Male ljubavi, Naklada MD, Zagreb, 2000. g., str. 24)