Roman donosi napetu istinitu priču o pobuni u zatvoru i njegovom zauzimanju od strane zatvorenika, a sve uzrokovano zabranom gledanja utakmice finala Svjetskog prvenstva u košarci između SAD-a i Jugoslavije, koje se održavalo u Ljubljani 1970. godine. Zatvorenici preuzimaju vlast nad zatvorom i uspostavljaju pobunjenički odbor koji rukovodi zatvorom, čuvare drže kao taoce, a vlastima predočavaju svoje zahtjeve, od kojih je najintrigantniji onaj kojim se traži ponovno odigravanje utakmice koju su bili spriječeni gledati. Jančar svoju napetu osnovnu fabularnu liniju nadgrađuje paralelno razvijajući historijsku priču o Judejskoj bici za Masadu, kojom rukovodi Menahem i tijek koje korespondira sa tijekom ustanka i pobune u slovenskom zatvoru, a glavni akteri tog mitskog davnašnjeg boja imaju svoje "klonove" među vođama zatvorske pobune. Cijelu kronologiju događaja slušamo iz prve ruke, od pokretača same pobune, Kebera, bivšeg legionara, pomorca i nasilnog razbojnika, koji ju, da skrati svoje zatvorske dane, priča direktno svojm zatvorskom sudrugu, odnosno autoru s kojim nekoliko godina nakon te pobune dijeli zatvorsku ćeliju. Zatvor poprima metaforične obrise bivše jugo-državne tvorevine, sa mnoštvom pripadnika različitih naroda i narodnosti sabijenih da žive u zajedničkoj zatvorskoj zajednici, a samouprava koju zatvorenici uspostavljaju groteskna je alegorija na socijalističko radničko samoupravljanje koje je, baš poput ovog zatvorskog, neuspješno skončalo.
Zatvorenici za vođu pobunjeničkog stožera uzimaju Alojza Mraka, činovničića u civilstvu, a zatvorskog knjižničara, koji kao glavni pregovarač sa vlastima preuzima inicijativu u zatvoru i polako svoj autoritet uvećava do autokratskih razmjera, unoseći razdor među zatvorenike i izazivajući njihove međusobne čarke i sukobe, što dovodi do konačnog krvavog raskola. Njegov lik personifikacija je moći i on je osoba kroz koju autor ponovo progovara o bivšoj državnoj zajednici, punoj takvih sitnih silnika, koji su zloupotrebljavajući svoju moć postepeno razgrađivali cjelokupnu društvenu zajednicu i tako doprinijeli njenom konačnom raspadu. Što se događa i među zidovima pobunjeničkog zatvora, kao i među ljudima u njemu zatočenima. Osim događanja iz zatvora autor nam flashbackovima prikazuje i odlomke iz predzatvorskog života Kebera, njegov odnos sa djevojkom Leoncom, postepeno nam otkrivajući i razlog njegova utamničenja, ali i strastvenu ljubavnu priču koja se krije u pozadini ove zatvorske štorije. Jančarov prozni stil veoma je žestok , često prilično brutalan i opor, kratkih jezgrovitih rečeničnih sklopova, nepobitne autentičnosti i uvjerljivosti i klaustrofobične ugođajnosti, a roman je prepun upečatljivih, osebujnih likova, u različita zločinstva i opačine ogrezlih i nerijetko psihički poremećenih. Tako i glavni lik, Keber, koji je unatoč svojoj nedvojbenoj inteligenciji ipak prenstveno prilično psihotična osoba, te djeluje instiktivno, poput životinje agresivno reagirajući na podražaje iz okoline, a čiji su negativni aspekti karaktera potencirani teškim djetinjstvom i životom, što naravno ne opravdava njegove postupke, ali što sveukupno onemogućava čitateljevu identifikaciju. A to se na kraju ispostavlja osnovnim problemom ove napete, mračne i tjeskobne, a povremeno i prilično mučne proze.
 Zujanje u glavi pesimističan je roman o zlu, o zlu u ljudima koje pritajeno čeka priliku da se probudi, da uskrsne i izađe, i da se stihijski proširi i rasprostre među one rijetke njime još neinficirane. Koji mu najčešće ne uspijevaju dugo odoljevati. Nažalost...