"Nulta zemlja" Bore Ćosića predstavlja, uprošćeno rečeno, 274. stranice teško prohodnog, a posve uravnoteženo uzbudljivog štiva. Kad vam to kaže Ćosićev fan, koji se usudio s nejakom tehnikom krčenja beletrističke prašume zakoračiti i u piščev čuveni roman "Doktor Krleža"... I dobro prošao, što bi rek'o Đole u "Virovitici".

Ono zbog čega bi svako trebao pročitati ovaj roman jest besprijekorna, kristalno čista Ćosićeva obrada, ajde da ne kažemo kritička raščlamba, nečeg čega se nitko od nas ni po koju cijenu ne želi odreći, a to su sjećanja. Pri čemu autor ostavlja prilično netaknutom ona obiteljska, više se bacajući na ona socijalna, povijesna, s osobitim marom na "onu zemlju". Vjerojatno su preživači "Hrvatskog slova" i inih tiskovina kvazinacionalnih usmjerenja, u naslovu Ćosićevog romana odmah prepoznali specijalan propagandni otrov jugoslavenštine koji se posredstvom izdavača "Feral Tribunea" treba usipati u domaće literarne tokove. Ali to nema nikakve veze. Bora Ćosić otišao je iz ovih krajeva još za vrijeme narodne vladavine.

Po Ćosićevoj interpretaciji memorija, osobito ona topla, podsvjesna, što procirkulira u najljepšim kontaktima i trenucima nostalgije, je čista izvitoperina. Sve je to jedna ogromna zabluda, uzgajana jer je ono istinsko u čovjeku jednostavno stranac i u čovjeku samom i u kozmosu, pa traži neki oslonac. Eto otprilike tako. Budući je lociran na Zapadu, ali ipak duboko umočen u ove prostore, jezikom i svakojako, ali u prostore negdašnje, Ćosić se razračunava sam sa sobom, svojim literarnim stvaranjem i privatnim životom. Na kraju, uklanja sam sebe s pozornice i prepušta nas promatranju praznih kulisa.

Sve to je, dakako, u maniri jednog od najboljih pisaca s ovih prostora kako je rečeno na koricama, odlično napisano. Prosto je nevjerojatno kako krene od jedne asocijacije i završi na šest drugih, naizgled teško povezivih. Samo to nije u sebe zatvoren sistem, zaključan za čitatelja prepuštenog da se divi akribiji i estetici. Naprotiv, vještina oživotvorenja Ćosićevih začudnih zaključaka i refleksija dobro je poznata i ovdje dolazi do izražaja. Na koncu, nije malo dijelova gdje se čovjek, kao u renomiranoj "Ulozi moje porodice u svjetskoj revoluciji" od srca nasmije, a to je već puno.

I sad, uputstvo za upotrebu. Možemo mi u život prizivati nekadašnju rock'n'roll i filmsku scenu, derbije, neprežaljene bendove, prava prijateljstva itd., ali realnost je jača – Thomspon, prolupano društvo, siromaštvo duha i obožavanja lažnih zlatnih svinja. Naravno, nije rješenje da punim plućima uplovimo u te fekalije, ali bilo bi dobro da se konačno prestanemo zamišljati na sceni koje više nema, makar ona i bila, kao što je, manje lažna od ove sadašnje. A što dalje? Čekati idući ovako dobar roman.