Prije navedenu tvrdnju osobno, naravno, smatram nebuloznom (a to svoje mišljenje nemam namjeru obrazlagati). No, činjenica je da je hrvatska književnost nakon osamdesetih obilježenih ponešto hermetičnijim proznim pismom, u devedesetima bitno osvježena naslovima niza književnika koji se prije svega mogu podičiti umješnošću da tečno ispričaju široj publici interesantnu i privlačnu priču.
Ante Tomić najizrazitiji je predstavnik srednjostrujaške hrvatske književnosti kojega krasi upravo prije spomenuta iznimna pripovjedna darovitost i koji je toga duboko svjestan te se zato i ne libi u intervjuima iskazivati svoju želju za milijunskim tiražama. Osobno, u tome ne vidim ništa loše. Međutim, u slučaju njegovog novog romana Ništa nas ne smije iznenaditi primjetna je i njegova želja da se, kontrapunktirajući brojne humorne epizode tmurnijim i mračnijim ugođajem psihoze i pritajene prijetnje i nesigurnosti, ipak malo odmakne od populizma svog, od širokih čitateljskih masa veoma obljubljenog romanesknog prvijenca Što je muškarac bez brkova, što je rezultiralo pomalo neujednačenim i nedovoljno izbalansiranim, iako također iznimno zabavnim novim Tomićevom romanom.
No, svatko tko je (poput mene) odgulio svoj "dug otadžbini" u sivomaslinastoj JNA uniformi jako dobro zna da je ta godinica života, upravo poput ovog Tomićevog romana, mischung urnebesno smiješnih, ali i po psihičku stabilnost izrazito opasnih i traumatično stresnih iskustava stečenih svakodnevnim psihofizičkim drilom, što, naravno, ne opravdava svojevrsnu nekonzistentnost Tomićeva lako čitljivog štiva.

Sigurno već znate da se radi o vojničkoj priči u kojoj pratimo doživljaje šarolike grupice vojnika koji služe vojni rok 1985. godine u karauli JNA na jugoslavensko-albanskoj granici.
U centru priče je Siniša Siriščević, Splićanin, inače liječnik po profesiji, što ga dovodi u situaciju da tajno liječi nadređenog mu oficira, poručnika Imru Nađa od - sifilisa. Pri tome biva nagrađen češćim izlascima u grad, prilikom kojih, igrom slučaja upoznaje i suprugu na liječenje povjerenog mu oficira, pa čak postaje i njezinim - ljubavnikom. Paralelno s tom glavnom pripovjednom niti pratimo i niz duhovitih epizoda vezanih za ostatak vojničke skupine, u kojoj se izdvaja beogradski probisvijet Ljubo Vrapče (inače, lik posuđen iz romana Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića) koji se u potpunosti drži one poznate kako "vojnik ima gomilu obaveza, ali samo jedno neotuđivo pravo: pravo da bude blesav!". Ljubo to u potpunosti shvaća i bez rezerve koristi, iz čega proizlazi i okosnica druge od dvije glavne fabularne linije romana, a koja je povezana sa obilježavanjem Titova rođendana i štafetom...

Tomić i u slučaju ovoga romana ponovo dokazuje svoju neospornu vještinu tečnog pripovijedanja, kao i svima dobro već poznat zajebantski smisao za humor. No, treba naglasiti da je mudro izbjegao iskušenje da totalno iskarikira oficirski JNA mentalitet, što, siguran sam, kod priče ovakve tematike većini njegovih kolega ne bi bilo ni nakraj pameti,  nego bi se ograničili na sprdnju i glupavo ismijavanje. Tomić umjesto da od poručnika Nađa načini karikaturu, on ga profilira kao punokrvni lik, odnosno pretvara ga u žaljenja vrijednu tragičnu figuru neukog pojedinca zavedenog moći koju mu čvarci na ramenu osiguravaju, ali ipak i duboko svjesnog sve apsurdnosti hijerarhijskog ustroja treće po snazi armije u Evropi, svoje marionetske uloge u svemu tome i osuđenosti na životarenje u pripizdinama, od jedne prekomande do slijedeće. Uslijed svega navedenog, a u predasima između iživljavanja nad povjerenim mu vojnicima, u kojima, prema PS-u, niti jedan oficir (pa tako niti Nađ) ne smije vidjeti ništa ljudsko i koji za svakog JNA oficira ne predstavljaju ništa drugo nego stavku u brojčanom stanju vojne jedinice (ili topovsko meso), Nađ utjehu pronalazi u prepuštanju alkoholnim maliganima (ponovo baš poput velike većine oficirskog JNA kadra).
Međutim, orijentirajući se na tri noseća lika Tomić je pomalo zapostavio likove ostalih vojnika od kojih neki u sebi kriju iznimni potencijal za daljnju (kako komičnu tako i dramsku) razradu. Uzimajući to u obzir ovaj roman smatram izvrsnim predloškom, koji bi se nakon daljnje razrade brojnih ovdje samo načetih fabularnih rukavaca i tek ovlaš dotaknutih likova, mogao pretvoriti u rado gledanu igranu TV seriju (sjećate li se humorističnog TV serijela Vojnici iz sredine osamdesetih, sa Balaševićem u glavnoj ulozi?).
Gledano iz konteksta desetogodišnjeg zatiranja, negiranja, pa čak i odricanja prava na uspomene i sjećanje na vrijeme "crvenog mraka", u romanu razrađen motiv splitsko-beogradskog "vojničkog drugarstva za ceo život" između Siniše i Ljube, u našim sadašnjim hrvatskim prilikama poprima heretične pa čak i subverzivne konotacije.
Ništa nas ne smije iznenaditi roman je idealan za  "neobavezno" čitanje na plaži ili u hladovini ljetnog predvečerja,  i Tomićevo dvoumljenje da li da krene humorističnim putem ili da nam pruži ozbiljnije štivo sa univerzalnom antimilitarističkom porukom nikako ne bi trebali previše uzimati za zlo. Međutim, evidentno je da se on kao autor sada nalazi na svojevrsnoj prekretnici te da ga populistička i zabavljačka uloga više ne zadovoljava pa će tako njegova slijedeća proza zasigurno stremiti nečem "višem".
Do toga se moramo još malo strpjeti i u međuvremenu svoju glad utaživati njegovim redovnim novinskim kolumnama kojima satirično ironizira brojne "specifičnosti" svakodnevne hrvatske zbilje, a te njegove kolumne meni osobno, moram priznati, pružaju veći čitateljski užitak od njegove kratkometražne i romaneskne proze. Barem zasad...


Inače, na ovom linku možete pročitati nekoliko početnih stranica romana.