Uzmemo li pak razmatrati more kao poeziju, onda takvo jedno more u sebi utočište pruža mnogobrojnim, samozatajnim i maglom sakrivenim otocima-pjesnicima, a oni pak u sebi čuvaju isto tako veliki broj škrinja s blagom. Tu i tamo, neki se od njih odvaži, ili mu pak teret vlastitog sakrivenog blaga postane pretežak pa to biserje riječi i izraza odluči rasuti svojom površinom, ne bi li ga i tko drugi zapazio da ga s njime podijeli.

Blago svoje skrivene škrinje, sakupljano godinama odlučila je podijeliti s čitateljima i Valentina Vukman, Dubrovčanka, primorsko dijete, žena rasla i stasala uz more i grote. Taj, morski senzibilitet prepoznatljiv je u svakom Valentininom stihu. Ona gipkost u življenju. Ono poimanje života koji se ogleda u svakoj oseki i plimi odnoseći i donoseći šljunak s plaža i na njih. Također, su tu još i ritam i melodioznost koje često srećemo kod pjesnika, bez obzira na spol, a čije je djetinjstvo bilo protkano zvukovima žala i morskog vala ... da li su sanjajući u sebe kroz otvorene prozore upili taj ritam spokojstva, ali i snage?

Šum mora, miris borovih iglica i smole primorskih borova, zreli vinogradi i konobe s mirisom vina, bure, juga i bonace, nevere, ali i široki horizonti sve se to ispreplelo u Valentininim pjesmama i lirskoj prozi, no da li i samo ondje? Valentina je pjesnikinja života. Pjesnikinja sudbine ili, kako su to nekada voljeli nazivati, kobi. Ona upravo kroz svoja juga i bure, kroz borbe s neverama i tramontanama, kao mala barka uz smirene zaveslaje u pravilnom ritmu spokoja uplovljava u mirne luke za bonace.

Njezine pjesme pune metafora možemo čitati "i ovako i onako" - možemo čeznutljivo slagati svoja vlastita fotografska, idilična sjećanja na more i priobalje, vratiti se u ljeta, na otočne pute i škrape gdje žega pjeva iz svakog cvrčka. Ili pak u noći koje donose zvijezde i pred nas i nad nama, a melodiju zrikavaca prati zelenkasto treperenje krijesnica na vrućem kamenu. Dakle, poezija koju možemo vizualizirati gotovo sa svakim stihom.

S druge, pak strane, pjesnikinja nam na dlanu pruža svoju dušu i najintimnija razmišljanja i spoznaje o životu i njegovim vrijednostima, pa svaku njezinu pjesmu možemo doživjeti i kao duboko misaono štivo nad kojim se valja zaustaviti i o njemu promisliti. Gotovo kao molitva!

spoznaja

još uvijek se penjem
zaleđenim i skliskim stopama
uz stijenu jednog od prošlih života
ne bi li te dosegla.
nevideć ovdje i sada
da me ti obasjavaš i šapćeš
da u meni je sva ljepota.
moji koraci tako su nesigurni
moji uspjesi tako su sitni
nemoćna u silini nastojanja
nijema sam od rječitosti osjećaja
ne zamjeri mi što pred tobom
plačem od praska saznanja.

samo sam zapanjena od želje
u sebi
da postanem čovjek.