INTERVJU – IVANA BUTIGAN: „Važno je smijati se vlastitim likovima“
Ivana Butigan, ovogodišnja dobitnica nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice mlađeg od 35 godina, povratnica je u književnost. Nakon duljeg izbivanja, nekadašnja studentica komparativne književnosti i portugalskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vratila se prvo čitanju, a potom krenula pisati.
Povodom dodjele Nagrade Prozak, koja će joj biti uručena na Festivalu Prvi Prozak na vrh jezika u srijedu, ispred zagrebačke Bookse, s Ivanom smo razgovarali o njezinim književnim interesima i nagrađenom rukopisu.
Nagrada če Ivani Butigan biti uručena na Festivalu Prvi Prozak na vrh jezika u srijedu, ispred zagrebačke Bookse (ILUSTRACIJA: Prozak)
Kako je studentica književnosti i portugalskog završila kao product data analyst?
- Nakon fakulteta nisam našla poslove u struci koji bi mi odgovarali pa sam se odlučila za zaokret, sličan onom koji sam izvela kad sam nakon matematičke gimnazije upisala Filozofski fakultet. Studij komparativne književnosti i portugalskog jezika bili su mi formativno iskustvo i dali su mi kritičko-teorijsku podlogu za razumijevanje svijeta u kojem živimo. Iako nisam nastavila raditi u struci, nisam izgubila interes za te teme.
Što ti je najviše nedostajalo u tom periodu izbivanja iz književnosti?
- Oduvijek sam voljela čitati i inspiracija za upis studija bilo mi je stjecanje teorijskih znanja i produbljivanje svog bavljenja književnošću. Prvenstveno mi je kronično nedostajalo vremena za čitanje, a kada sam se vratila čitalačkoj rutini, osjetila sam potrebu da se i sama okušam u pisanju.
Koliko dugo, kako i s kojom namjerom – ako ikakvom – je nastao Prozakom nagrađen rukopis?
- Rukopis polako nastaje od kraja 2021. godine u sklopu grupe za pisanje koju sam osnovala preko interneta, a u kojoj osim Milice Čotre i Nine Bjelan sudjeluje i Marina Negotić. Jedina namjera bila je vježbati pisanje, zabavljati se i čitati priče drugih sudionica. Svakog tjedna imale bismo video poziv gdje bismo čitale i komentirale priče predane tog tjedna i zadavale temu za idući tjedan (sve smo pisale na istu temu). Kad smo prikupile po nekoliko priča, zajednički smo odlučile vidjeti kako bi ti tekstovi prošli na natječajima i ugodno smo se iznenadile. Kako je rukopis nastajao spontano i slučajno, tek sam nakon određene količine priča uočila njihov zajednički nazivnik, kristalizirao se radni smjer.
Iz tvojih priča prvenstveno je vidljiv interes za psihologiju. Sve ih povezuje dublje psihološko profiliranje likova i poznavanje ljudske psihologije.
- Psihologija mi je uvijek bila jedan od interesa kojih se nisam s vremenom zasitila. Zanimaju me ljudi i njihove motivacije i razmišljanja, što mi je dosta dobro došlo za izgradnju likova, a gajim i poseban interes prema raznoraznim (psiho)patologijama. Čitala sam, i još uvijek čitam i gledam, razne sadržaje vezano uz te teme iz različitih perspektiva.
To je znanje iskorišteno za stvaranje likova koje karakteriziraju rubna stanja svijesti, koji su u vrlo osebujnom, ponekad sasvim labavom kontaktu sa stvarnošću? Odakle interes za takva stanja i kako nastaju tvoje priče?
- Volim razmišljati i pisati o likovima rubnih psiholoških profila jer to je ono što me zabavlja u dekonstrukciji svakodnevnih situacija i smišljanju alternativnih scenarija. Pogledala sam previše serija i filmova o psihopatima, da ne kažem kriminalnim umovima, pa mi se odvođenje lika u tom smjeru čini istrošeno i nezanimljivo da se i sama u tome okušam. Sviđa mi se kako u životu svi polazimo od vlastitih iskustava na kojima temeljimo uvjerenja o sebi, drugima i svijetu oko nas, oblikovana raznim pogrešnim interpretacijama i mehanizmima obrane, a koja se razlikuju od osobe do osobe i posljedično mogu dovesti do vrlo različitih interpretacija naoko običnih svakodnevnih događaja.
Iako bi lako mogle zaći u domenu (svakodnevnog) horora tvoje priče obiluju humorom, i to im daje posebnu dimenziju. Zašto je važno smijati se na račun vlastitih likova?
- Općenito je bitno ne shvaćati život previše ozbiljno, i smijati se, ne samo na račun svojih likova. Bitno je napraviti odmak i moći se distancirati od situacije, a s distancom se otvara i prostor za humor.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Privatni album
inače, nakon 1990. na tlu hṙvatske se može zapaziti stanovita/određena "jezična psihoza" posebno u medijskom prostoru, ali i među "književnicima", a ta je "dnevnopolitični bieg" od "nepodobnih" riečī, za koje se često proizvoljno bez osnove tvṙdi ili misli da su "sṙbske". pri tom se često "mlađa/novïja sṙbština" zamjenjuje "starïjom/arhaičnom sṙbštinom". također, ne razumïje se smisaô brojnih riečī svakodnevno izgovaranih, pak se tako miešaju "bītno" (ono čto postoji) i "važno" (ono čto ima težinu, izvedeno od osnove "vaga"). daklë, "bītno" može bīti "važno" i "nevažno", ali "važno" navieke i jedino može bīti lje i sāmo "bītno". pojednostavljeno sve čto postoji jest "bītno", i sve čto je "bītno" ne mora za nas imäti nëku težinu, pak nam nije "važno". slično vriedi i za usiljenu umjetnu razliku između "dūžine" i "dūljine", koja "datira" jošte iz pṙve polovice XX stoljeća, dopūnjena uvedbom "dialektalnoga arhaizma" iz druge polovice XIX i početka XX stoljeća "diljem" (želeći zamieniti u istom smislu "širom"). zapravo, "diljem" (osnova je "dilj", izkrivljeni dialektalni oblik od "dalj", proširen u "daljina") i "širom" (osnova je "šir", ista i u rieči "širina"). u XIX stoljeću se je pače govorilo "diljem i širom", upravo ovako, (vasda) u paru. k tomu, nameće se "glasnogovornik" za fr. "porte-parole" i engl. "spokesman/spokeswoman", akoprëm je to izvorno značilo "zvučnik". netoč navedeno je sāmo vṙh ledene gore politične "degradacije" razine obće jezične uljudbe/kulture i pismenosti u današnjoj hṙvatskoj. tar od slaboga i polupismenoga učitelja/učiteljice, može jedino nastati slab/a i polupismen/a učenik/učenica.