VIKTOR IVANČIĆ: "Polako, ali sigurno, sve ide u kurac"

Lupiga.Com

24. listopada 2018.

VIKTOR IVANČIĆ: "Polako, ali sigurno, sve ide u kurac"

Prije nekoliko dana naš prijateljski portal, Forum.tm, objavio je razgovor Emira Imamovića Pirketa s Robijem. K., odnosno s Viktorom Ivančićem koji već 35 godina kroz tog osnovnoškolca ispisuje povijest društva. Kako je već Imamović primijetio, u 35 godina Robi K. je uspio iz drugog razreda preži u treći, a društvo oko njega za to je vrijeme palo na znatno niži evolucijski nivo.

ROBI K. – ALTIMEJT EDIŠN!: Ajmo svi ruke gore, ovo je poziv na pretplatu!

Povod za intervju su sabrana djela Robija K. u pet knjiga, u izdanju Ex librisa, Fabrike knjiga i Srpskog narodnog vijeća. Na ovom mjestu donosimo nekoliko Imamovićevih pitanja iz intervjua i Ivančićevih odgovora.

Prva Bilježnica Robija K. Izašla je prije 35 godina, dakle 1984. Pamtiš li, možda, datum i dan? Za koga je taj prvi Robi pisan?

- Pamtim datum, bio je to 28. listopada, kada smo Velimir Marinković i ja objavili prvi Feral kao satiričnu rubriku u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji. Točno godinu dana kasnije, istoga datuma, rodio se moj sin. A taj prvi Robi K. je zapravo bio u stihu. Radilo se o pjesmici kroz koju je na dosta sulud način anticipirano buduće ratno nasilje. Kad je se danas sjetim, knedla mi se smjesti u grlo.

U jednom intervjuu si rekao da Feralov humor – u koji, naravno, spada i Robi, iako je zaživio prije Feral Tribunea kao samostalnog tjednika – nije nastao na zasadama Smojinog, već usprkos njemu. Pod kojim i čijim utjecajima je nastao Robijev?

- Da, mi smo tu tradiciju splitskoga humora, koja je zaista bila bogata, uzeli u obzir tako da je sabotiramo. Feralova poetika bila je čista suprotnost poetici ovdašnjih humorističkih i satiričkih listova. Nismo, recimo, objavljivali karikature, već fotomontaže, nismo pisali humoreske, nego persiflaže klasičnih novinskih rubrika… Na kraju ispadne da nastavljaš tu tradiciju kroz njenu negaciju, što je valjda i u redu. Slično je bilo i s Robijem. On je nastao zbog potrebe da se jedan drugi jezik unese u „oficijelni“ javni prostor. U to je vrijeme dalmatinski idiom kojim su se služili Smoje, Popadić i mnogi drugi bio na svoj način kanoniziran, bio je sveprisutan, od novinskih stranica do Splitskog festivala, kao jedan vid statičnog forsiranja tradicije. A meni se, onako nadobudnom, taj jezik činio okamenjenim, pogodnim jedino za odlaganje u muzej. Stoga sam pokušao s gradskim slengom, s prljavim i krvavim jezikom ulice, koji je sam po sebi, barem sam tako vjerovao, djelovao subverzivno, a istovremeno mi je davao veće mogućnosti da izrazim ono što o stvarnosti želim reći. Naravno, danas je i Robijev jezik muzejska roba, ali neka ga tamo otprema netko drugi.

Robi K.
Altimejt Edišn (FOTO: Ex libris)

Jesi li razmišljao o tome da Robi barem malo odraste? Naravno, ne može ići na fakultet, ma ni u srednju školu, zbog jezika koji si za njega stvorio i te dječje naivnosti, ali je li mogao za tri i pol desetljeća stići barem do petog razreda?

- Nije, bila bi mi to nepodesna dob. Istina, počeo sam s drugim razredom i dogodine ga prebacio u treći, a onda shvatio da bi sve preko toga bilo pogubno. Devet godina je optimalna dob i baš taj nivo infantilnosti mi odgovara. S druge strane, da sam dopustio Robiju regularno odrastanje vrlo brzo bih si izbio i kruh iz usta, a tolika budala nisam. Više mi se isplatilo okovati ga lancima i držati u vremenskom zarobljeništvu. U osnovi je to okrutna robovlasnička – ili, on bi rekao, robivlasnička – priča.

Naši životi se, vjerujem, mogu podijeliti na tri perioda: predratni i svršeni, ratni i ovaj u kojem se čeka da izbije mir. U svakom si pisao Robija. Koje je od ta tri vremena bilo najpoticajnije i za autora i za junaka?

- Interesantno je da naši narodi, a Hrvati poglavito, kroz vrlo različite političke i ekonomske poretke demonstriraju svoju glupost na vrlo sličan način. Ona tvrdokorno odolijeva i zubu vremena i očnjacima režima. Ona je ta univerzalna sila koja historije ovih nacija čini na bizaran način konzistentnima, pa imaš dojam da se potpuno ista vrsta, kvaliteta i količina masovne gluposti bez problema adaptira na različite ideološke podloge i političke zahtjeve. Robi K. je tematski fokusiran na rečenu glupost, tako da poticaji nikad ne izostaju, a epohalni projekti – socijalizam, kapitalizam, nacionalizam, katolicizam – svode se na neku vrstu institucionalnoga i socijalnog dekora u kojemu će se ta vrijedna relikvija, taj kolektivni prezir prema razumu, privremeno udomaćiti.

Jedne davne godine desilo se i to da su nagradu „Olaf Palme“ podijelili Feral Tribune, sarajevski Dani i Radio B92. Dani koji danas postoje uvreda su za one što ih je osnovao Senad Pećanin. B92 ne postoji, a osnivač Veran Matić je službenik Vučićeve Vlade. Feral ne izlazi već deset godina. Kako bi to Robi objasnio?

- Polako, ali sigurno, sve ide u kurac.

Da li si i kome, prije preloma, odnosno slanja uredništvu, davao Robija na čitanje ili ga i svi tvoji bližnji čitaju tek po objavljivanju?

- Heni čita stalno, nema joj druge, jer ja ne prštim od samopouzdanja. Dok smo radili Feral, sve satirične priloge smo utroje razmjenjivali, čitali, dodavali, kratili, mijenjali, tako da je bukvalno svaki tekst, tko god da ga je napisao, sadržavao jedan višak koji je bio plod grupnog rada. Jednom su, dok sam bio na nekom putu, Predrag i Boro sastavili Robija K. i objavili ga. Taj će biti uvršten i u ovu knjigu, ali ja se danas da me ubiješ ne mogu sjetiti koji je to točno tekst, niti bih ga uspio prepoznati „po stilu“. Pretpostavljam da se ne može sjetiti ni Boro, iako bi on vjerojatno rekao da je to „onaj najbolji“. Predrag bi se sigurno sjetio, ali, jebi ga…

Poslovično neinformiranim, dakle široj društvenoj zajednici, može biti čudno da Sabranog Robija K. u Hrvatskoj izdaje riječki Ex libris, nakladnička kuća specijalizirana za teološku literaturu, pa te molim da objasniš kako su Robi, Nela Svinjogojstvo, Kane Šteta i ostali završili uz, recimo, Jurgena Moltmanna i fra Dragu Bojića? 

- Ja sam putem Robija K. zaista ispisao stranice i stranice protucrkvenog štiva, no to je mačji kašalj prema teolozima koje objavljuje Ex libris. To je sve izdajnik do izdajnika, komunist do anarhista. Tako da sam tu skroz doma. A i nakladnik očigledno ima mračne planove, jer izgleda da će teologiji oslobođenja s Robijem K. dodati i pedagogiju oslobođenja. Moram reći da mi je veliko zadovoljstvo što će ovo izdanje izaći s etiketom Ex librisa, budući da iznimno cijenim tu slobodarsku izdavačku kuću, a s ljudima koji je vode već niz godina prijateljujem i surađujem, pa je ovo logičan ishod toga kreativnog druženja. A siguran sam da ćemo suradnju nastaviti i ubuduće.

Cijeli razgovor pročitajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com