NIKOLA PLEĆAŠ: „Lijepo je biti legenda, ali od toga se ne živi“
"Znate šta, biti legenda je lijepo, ali od toga se ne živi" - tako kaže Nikola Plećaš, proslavljeni košarkaš ličkih korijena, zagrebačko dijete i jedna od košarkaških i uopće sportskih ikona glavnoga grada Hrvatske. Devedesete godine minulog stoljeća za Plećaša su vjerojatno jedno od najtežih životnih razdoblja. Duže od deset godina u Zagrebu nije mogao dobiti nikakav posao. Za osvajača olimpijskog srebra, svjetskog zlata i svjetskog srebra, dva europska zlata i dva europska srebra, za čovjeka koji je u Zagreb donio prvi međunarodni košarkaški trofej - Kup Radivoja Koraća - u zagrebačkom sportu nije bilo mjesta, Plećaš pretpostavlja stoga jer njegova srpska nacionalnost nije bila preporuka.
Pristojnu građansku egzistenciju kasnije mu je omogućio bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zaposlivši ga u Gradskom uredu za sport. Gostujući na internetskoj televiziji VIDA, u emisiji Zavidavanje, Plećaš je govorio i o spomenutome, kontroverznom i najdugovječnijem gradonačelniku Zagreba.
"Kada dugo vremena, a to je ipak decenija i nešto, nemate nikakve prihode i živite samo od suprugine plaće, u obitelji sa dvoje djece, onda ostajete izuzetno zahvalni čovjeku koji vam omogući da konačno imate neka primanja i da možete rasteretiti obitelj od brige. Bio sam i ostat ću zahvalan gospodinu Bandiću što je uspio naći načina i volje da me zaposli u Gradskom uredu za sport i što god da se govori o gospodinu Bandiću i kakva god da je tu situacija - ja mu ostajem zahvalan", kaže Plećaš.
Nikola Plećaš, čovjek kojeg je zagrebačka košarkaška publika s tribina bodrila povicima "Sveti Nikola", prva je velika zvijezda zagrebačke košarke, Dražen Petrović prije Dražena Petrovića. Bio je uvjerljivo najbolji igrač zagrebačke Lokomotive i jedan od istaknutih članova reprezentacije koja je jugoslavensku košarku učinila jakom, uspješnom i priznatom u svijetu. Igrao je u početnoj postavi u Ljubljani 1970. godine, kad je jugoslavenska košarkaška reprezentacija osvojila svoju prvu zlatnu medalju na svjetskim prvenstvima. Iz reprezentacije je izbačen 1976. godine, zbog bizarnog skandala sa snimanjem reklame za čaj. Mirko Novosel odstranio ga je i iz Cibone, a Cibona ga je kasnije, pak, gotovo u potpunosti odstranila iz svoje povijesti. Jednom mu je čak zabranjen i ulaz u Ciboninu dvoranu. O tome i brojnim drugim temama Nikola Plećaš govorio je za VIDA televiziju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić
Znate li da su 22 marta1992. godine juniori Sloboda-Dite osvojili titulu juniorskog prvaka Jugoslavije? Finalni turnir igrao se u Mejdanu, a Tuzlaci su u savladali ekipu Užica. Prije četvrt vijeka i još jednu godinu pride, baš ta Sloboda tuzlanska bila je posljednji juniorski košarkaški prvak one velike Jugoslavije. One Jugoslavije koja je jedina mogla stati uz bok NBA zvijezdama.
A, tim Slobode je do titule predvodio tandem plejmejker Damir Mulaomerović i krilni centar Edin Salaharević. Tuzlanski dječaci Mula i Edo. Mulaomerović je postigao 31 poen, Salaharević je imao double-double učinak od 22 poena i 14 skokova. I ovdje počinje priča iz snova za Edina Salaharevića, po mišljenju svih jugoslovenskih košarkaških stručnjaka, najboljeg mladog krilnog centra “velike države”. Mladić od 19 godina dobija poziv da se pridruži juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije u Beogradu, da se pridruži Bodirogi, Tomaševiću, Klikovcu, Mulaomeroviću… da se pridruži reprezentaciji koja se pripremala za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u Poljskoj. Previše je to događaja u tako kratkom vremenu za Edina. Osvojio je titulu prvaka države, a ni mjesec dana kasnije, već je u reprezentativnom dresu. U prvom timu. Jedan od najboljih, sa nekim od najboljih.
Čuli ste za Bodirogu, za Tomaševića, za sve zlatne jugoslovenske košarkaše. Pa kako onda niste čuli za najveći talenat od svih njih, za Edina Salaharevića? Vidite, u korijenu svake šutnje ovog svijeta leži nepatvoreno dobro, naivnost i iskonska ljudskost čovjekova. A, Edin je bio takav, dobar, neiskvaren i na stranu sav njegov uspjeh i predodređenost za status zvjezdani, on je bio prije svega dobro dijete svojih roditelja i svoje Vlasenice. Dijete koje je željelo podijeliti sreću trenutnu i nadolazeću sa svojim roditeljima, sa svojim bratom i na kraju sa svojom Vlasenicom. “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”, izgovarao je ratni zločinac Predrag Bastah, osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u Vlasenici. Salaharevići sve do septembra ‘92 provode vrijeme u kućnom pritvoru, izloženi svim mogućim oblicima torture, zlostavljanja i zastrašivanja.