LANA BASTAŠIĆ PIŠE ZA GUARDIAN: Odrasla sam u Bosni i znam što tišina može napraviti
Tekst Lane Bastašić, autorice romana „Uhvati zeca“ u prijevodu s engleskog donosimo iz The Guardiana
Kada sam doselila u Berlin, razvila sam naviku da se zaustavim pored Stolpersteinea (kamen spoticanja, memorijal kojim se obilježavaju žrtve nacizma) čitajući o Židovima koji su odvedeni iz svojih domova u koncentracijske logore. Na putu do podzemne kojim idem svaki dan ima jedna zgrada iz koje je odvedeno 16 ljudi. No, do kosti me potresao Lucijin kamen. Njen je kamen usamljen pred vratima ogromne zgrade. Mali Stolperstein. Sve što se zna o Luciji jest da je odvedena u dobi od 61. godine starosti. To me natjeralo da promislim o ljudima koji su živjeli u toj zgradi i možda gledali što se dogodilo. Što su oni napravili? Jesu li samo okrenuli glavu?
IZRAELSKI NOVINAR GIDEON LEVY: „Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.“
YUVAL NOAH HARARI: „Ljevica je ravnodušna prema zločinima Hamasa“
KNJIŽEVNI SKANDAL: Otkazana dodjela nagrade palestinskoj književnici na Frankfurtskom sajmu knjiga
„PRIČEKAJTE S APLAUZOM“: Evo što je sve Slavoj Žižek rekao u Frankfurtu
MORALNA KONFUZIJA: Kako u Hrvatskoj govoriti o ratu Izraela i Hamasa?
Moja obitelj dolazi iz Hrvatske, i kao ne-Hrvati, napustili smo zemlju tijekom nacionalističkog ludila u ranim devedesetima, koje je pokojna Dubravka Ugrešić u svojim radovima opisala kao borbu za "čisti hrvatski zrak". Nakon što je u Hrvatskoj od četrdesetih proganjan, moj je djed sa jedanaest godina živ uspio pobjeći iz koncentracionog logora Jasenovac. Tako se moja obitelj našla u sjevernoj Bosni i Hercegovini. Tamo, žrtva je bila drugačija. Naši bošnjački susjedi, koji su se od nas razlikovali samo po muslimanskim imenima, javno su demonizirani od gotovo svih srpskih medija. Ljudi koji su živjeli pored nas, slali djecu u iste škole, govorili istim jezikom, nisu samo portretirani kao ne-ljudi, kao džihadisti koji će nas pobiti u snu, kao životinje koje će nam počupati zube i silovati naše žene. Sve sam te priče čula sa šest godina. Naučila sam riječ mudžahedin prije no što sam znala abecedu.
Banjalučka džamija iz 16. stoljeća sravnjena je sa zemljom. Neki su moji školski drugovi nestali preko noći i nitko ih u školi više nije spomenuo. Neki su promijenili imena u kršćanske varijante, ali su svejedno svakodnevno maltretirani. Do navršenih osam godina, naučila sam razliku između nas i njih. Učitelj više nije bio učitelj, bio je Srbin. Školski drug nije više bio školski drug. Bio je musliman. Doktor nije više bio doktor. Sada je bio Hrvat.
Zašto pisati o Bosni 28 godina nakon Dejtonskog mira? Istini za volju, ne postoji mir nakon etničkog čišćenja. Bosna je još uvijek duboko podijeljena. Ljudi se tamo ne mogu dogovoriti kako da nazovu jezik kojim govore. Ratne zločince glorificiraju sve strane. Odljev mozgova u Bosni svake godine raste. Traumatizirana djeca postaju traumatizirani odrasli ljudi, nesposobni da nađu posao ili zdravstvenu zaštitu.
Ratne zločince ovdje glorificiraju sve strane (FOTO: Pixabay)
Napisala sam roman inspiriran sjećanjima iz Banjaluke koji je preveden na razne jezike, uključujući njemački što mi je donijelo njemačku stipendiju. U posljednjih nekoliko godina moj se život svodi na putovanja po Njemačkoj gdje govorim o knjizi i paralizi s kojom se Bosna još uvijek suočava. Svuda sam sretala ljude pune simpatije, ljude željne da pročitaju priče, prošire glas, pomognu. Bila sam Bosanka koju su svi znali. Udobno sjedila s Europljanima na književnim događajima dok su mi u nevjerici pružali ruku nakon što bih im govorila o etničkom čišćenju. Nikada više, rekli bi kada god im se bosanska, ili bilo koja druga, tragična obljetnica pojavi na društvenim mrežama.
No, „nikada više“ je klimava fraza. Svijet zaboravlja, baš kako je zaboravio i Bosnu. "Nikada" je izlizan i napušten pojam, a "više" se stalno vraća sa sve većim i turobnijim pričama.
Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i nelegalnom 16-godišnjom blokadom, u kojem živi 47 posto djece, konstantno bombardira najmoćnija vojska Bliskog istoka uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu. Više od 4.600 Palestinaca leži mrtvo dok se brojni drugi, u nedostatku prekida vatre, suočavaju sa smrću. Oni ne mogu pobjeći od bombardiranja ili nedostatka pitke vode, hrane ili struje. Izraelska vojska tvrdi kako je njihova ofenziva, koja se sada pojačava, rat protiv terora, dok stručnjaci UN-a govore da se radi o kolektivnoj kazni.
Sve su to činjenice. Ipak, i sam spomen riječi Palestina u Njemačkoj može vas svrstati na stranu antisemita. Bilo kakav pokušaj da se predoči kontekst ili podijele činjenice o povijesnom zaleđu sukoba, odmah je okarakteriziran kao opravdanje Hamasova terorizma.
U Gazi ne mogu pobjeći od bombardiranja ili nedostatka pitke vode, hrane ili struje (FOTO: HINA/EPA/Haitham Imad)
Ne samo da su propalestinski prosvjedi zaustavljeni ili razbijeni od strane policije, pokrajinska ministrica obrazovanje za Berlin, Katharina Günther-Wünsch, poslala je email svim školama u kojem stoji: "bilo kakvo protestno ponašanje ili mišljenje koje bi se moglo razumjeti kao opravdavanje napada na Izrael ili podrška terorističkim organizacijama koje ga provode, poput Hamasa ili Hezbolaha, u ovoj situaciji predstavljaju prijetnju miru u školi te je zabranjeno". Osim što je zabranjena simbolika vezana za Hamas, škole su sada slobodne kazniti "simbole, geste i izraze mišljenja koji za sada još uvijek ne prelaze granicu kriminalne odgovornosti", to uključuje kefije (danas tradicionalne palestinske marame, op.prev.), palestinske zastave i "Free Palestine" naljepnice te bedževe.
Ovo se odnosi i na Židove. Izraelska Židovka koja je u Berlinu nosila transparent pozivajući na zaustavljanje nasilja u sekundi se našla u društvu njemačke policije te je odvedena u „maricu“. Kasnije je puštena. Svi koji pokazuju solidarnost s Palestinom automatski su sumnjivi kao tihi simpatizeri Hamasa.
Frankfurtski sajam knjiga otkazao je dodjelu nagrade za palestinsku spisateljicu Adaniju Shibli. Berlinski Teatar Gorki otkazao je nastup austrijske Izraelke Yael Ronen koji se trebao dogoditi 23. listopada. Urednik antologije 34 arapska pjesnika u egzilu rekao je kako mu je Berlinska kuća poezije otkazala predstavljanje.
Ljudi dobrih namjera savjetovali su me kako bi ovo moje javno mišljenje moglo dovesti do toga da se i moji nastupi na književnim događajima otkažu. Time bi moja njemačka karijera, izvor svih sredstava za život u posljednje dvije godine, mogli naprasno završiti.
Ipak, dok su umjetnici i pisci otkazivani zbog navodnog antisemitizma, pravi neonacizam raste. Alternativa za Njemačku (AfD - ekstremno desna njemačka stranka) dobija izbore, a mainstream političari razmišljaju o mogućim postizbornim dogovorima. Isti knjiški sajam koji je otkazao dodjelu nagrade Shibli već se suočavao s kritikama jer su u program uključili iznimno desničarsku izdavačku kuću Antaios, dok su u publici sjedili članovi AfD-a.
Jedno od brojnih uhićenja propalestinskih građana u Berlinu (FOTO: HINA/EPA/Clemens Bilan)
Njemačka nepokolebljiva podrška potezima izraelske vlade ostavlja malo prostora ljudskosti. Također je i kontraproduktivno, širi strah, islamofobiju i, da, antisemitizam. Odrastajući u sjeni kolektivne krivnje zbog nacističkih zločina, mnogi su njemački intelektualci gotovo pa jedva dočekali da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, dakako, pasti na leđa palestinske djece.
Trebalo bi biti u kategoriji „očigledologije“, no ipak treba podvući: povijesno, islamofobija je vodila samo terorizmu. Odrastajući u Bosni, mogu vam s apsolutnom sigurnošću reći kako začarani krug nikada ne prestaje. Uvijek postoji još neko mrtvo tijelo koje se može iskoristiti.
Hipokrizija bijelog spasitelja kojoj svjedočimo u Njemačkoj danas, na dugi će rok koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili si protiv fašizma u svim formama, ili si licemjer. Osuđuješ terorističku organizaciju jednako kao i terorizam počinjen od strane države.
Zgrožena sam postupcima Hamasa i suosjećam s njihovim žrtvama, ali ja ne odlučujem o tome što oni rade. Moji porezi ne financiraju Hamas. Jedan dio mog poreza ipak odlazi na financiranje bombardiranja Gaze. U vremenu između 2018. i 2022. godine Izrael je iz SAD-a i Njemačke uvezao oružje u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara.
Obzirom da živim u Njemačkoj, osjećam odgovornost da upozorim na jednostranost, hipokriziju i pristanak na etničko čišćenje Gaze. Prolazeći pored Lucijinog kamena on me svakodnevno podsjeća na odgovornost koju imam. Podsjeća me na to što tišina može napraviti i kako dugo može progoniti ljude i mjesta. Dolazim iz tihog mjesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću na istu tu tišinu naići u Njemačkoj.
Za Lupigu s engleskog preveo Mladen Barbarić
Lupiga.Com via Guardian
Naslovna fotografija: HINA/EPA/Erik S. Lesser
Ova cura se na toliko jadan način pokušava probiti u stranim medijima da je to žalosno. Možeš li curo napisati išta što nema veze sa ratom, eksploatacijom žrtava i satanizacijom Srba, pa da govorimo o tvojoj književnosti, a ne o probijanju na račun nesreća koje su se desile drugima i dobro ustaljenoj mantri o zlim Srbima.