Na današnji dan, prije 61 godinu, umro je pjesnik Tin Ujević. Rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine, a s 18 godina seli u Zagreb gdje upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tih se godina isticao kao gorljivi pravaš koji se zalagao za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske monarhije da bi kasnije, s početkom Prvog svjetskog rata, postao gorljivi zagovornik ideje o ujedinjenju Hrvatske i Srbije.

Po završetku Drugog svjetskog rata Tin Ujević bio je u SFRJ najprije obilježen zbog povremene suradnje u kulturnim rubrikama listova i književnim časopisima koji su izlazili u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, a kao prevoditelj sa šest jezika bio je u doba NDH stalno zaposlen u novinskoj izvještajnoj agenciji Velebit. Zbog toga ga je Društvo književnika 1945. godine kaznilo zabranom pisanja i javnog djelovanja sljedećih pet godina i trajno ga izbacilo iz članstva. Tin Ujević za svojega života nije primio niti jednu književnu nagradu. 

U spomen velikom pjesniku i boemu Muharem Bazdulj napisao je lani za srpski tjednik Vreme prikaz i osvrt na njegovu poeziju i život.

“Mnogi se mladac recitovanjem njegovih stihova želio probiti kroz pakao prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, mnogi je romantično staromodni dečko s njima kanio osvojiti draganu. Osam stihova Notturna iz njegove Kolajne spadaju među najslavnije stihove ikad napisane na južnoslovenskim jezicima. Početak Svakidašnje jadikovke, ona glasovita tercina s dva, reklo bi se, banalna vapaja i jednim oksimoronom, na prvi pogled gotovo da se izlizao od silne (zlo)upotrebe, a opet će dobronamjernog čitatelja svako malo zatraviti svojom snagom”, stoji u tekstu koji govori i o kompleksnom odnosu dvojice hrvatskih književnih bardova – Tina Ujevića i Miroslava Krleže.

“Ipak, Krleža i kad nipodaštava Ujevića zna da nasluti nešto važno. Tako na jednom mjestu kazuje: 'Mjesto koje se daje Tinu u našoj literaturi za mene je tajna, a ne mogu o tome sada pisati jer bi mi rekli da se ljutim na veličinu i da govori spomenik protiv spomenika, iako već dugo osjećam potrebu da o tome progovorim. (…) Mistificira i sebe i ljude s kojima pije duplu ljutu'. Ključna riječ, međutim, u ovom Krležinom iskazu jest mistifikacija. Jer Ujevićeva je poezija bez svojevrsne mistifikacije nemoguća. 'Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku' – veli Ujević u jednoj čuvenoj strofi iz Kolajne. Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a u Beznadnom povratku oči neba su zamagljene. Magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta”, piše Bazdulj povezujući Tinovu mistifikaciju s činjenicom da je ime ovog pjesnika postalo sinonim za boema.

Tin Ujević najveći je dio svojeg života proveo u zagrebačkim kafanama i bibliotekama (FOTO: Wikimedia)

“U svom eseju Posmrtno slovo boemiji Danilo Kiš će Ujevića prozvati jednim od poslednjih pravih boema. Kiš kaže kako je Ujević dokaz da se krst boemije ne nosi samo po sili socijalnih zakona, nego i po sili zakona umjetnosti, dobrovoljno. 'Tin Ujević umire kao gordi pajac i mučenik, fanatično dosledan sebi, inkarnacija negdašnjeg ropstva i veličine boemije', reći će Kiš u istom eseju. Ujević je najznamenitiji južnoslovenski primjer prokletog pjesnika, boema, kafanskog čovjeka, beskućnika, otmjenog pijanice. Bezbrojne su anegdote o Tinu Ujeviću i njegovim kafanskim noćima. Treba, međutim, reći da su za Tina jednako važni i dani koje je provodio po bibliotekama. Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao”, stoji u tekstu koji opisuje i neobičnu promjenu koja se pjesniku dogodila u izbjeglištvu u Parizu u vrijeme Prvog svjetskog rata. Kada se vratio, Tin Ujević već je bio potpuno predan poeziji, specifičnom hedonizmu i skitanju, objašnjava Bazdulj.

Prepoznajemo tog Tina u njegovom članku iz lipnja 1915. godine, napisanom povodom izložbe Ivana Meštrovića. Naslov teksta bio je "Meštrovićeva izložba i jugoslavenska intuicija", a evo karakterističnog odlomka: “Primati plaću svakoga prvoga u mjesecu, doručkovati, objedovati i večerati svakoga dana, imati položaj u društvu, imati ispite i svjedodžbe, ulagivati se i slušati laske, ćaskati na čajevima, izlagati se u kazalištima i praviti dosjetke pred gospođama, u jednom odijelu biti kod kuće, u drugome ići na šetnju, u trećemu u posjete – je li u tome cio ljudski život? Ima li nešto bolje i više od toga? Svodi li se sve kod čovjeka na puke potrebe održanja i reprodukcije, na jelo i na spolni čin? Je li čovjek samo mehanizam, i je li on samo toliko kilograma mesa i kosti? (…) Nije. Duša postoji. Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, ima zahtjeva koji su neprevodivi u novčane vrijednosti, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi i da je tijelo samo fasada. (…) Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo sretni od svojega sna nego od materijalne stvarnosti…”, citira tekst Ujevićev članak i nastavlja s njegovom analizom u kojem bi smjeru trebao krenuti društveni i javni život u novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

“Ima ih dabome koji predlažu lijek: Zapadno. Veliko je pitanje da li zapadni obrasci i krilatice mogu da samo tako budu presađeni u našu sredinu. Zapadni intelektualizam malo govori jugoslovenskom osjećanju svejedno kao i zapadni utilitarizam našem moralnom idealizmu i religioznom poimanju života. Treba nam krepke duhovne i duševne hrane. A može nam je dati samo vraćanje geniju naše rase: rasa, jezik, zemlja, povijest i narodno osjećanje, stvarnosti koje sve skupa čine potpunu našu domovinu”, pisao je Tin Ujević te godine kada Jugoslaviju opisuje kao "jarku instituciju" koja, ako je i obmana, ona je “veličanstvena i tvoja ljepota vrijedi zanosa i žrtve”. Ipak, i u Jugoslaviji kraljevini, i u onoj federativno uređenoj nakon 1945. godine Tin Ujević bio je i ostao otpadnik sve do svoje smrti u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica 1955. godine.

Cijeli tekst potražite na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia