PREGLED GODINE: Predstave koje će se pamtiti
Na samom koncu prošle godine, 30. prosinca 2015. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno je odigran „Čarobni brijeg“ njemačkog pripovjedača, romanopisca i esejista Thomasa Manna. Dramatizacija Herman Beil i Vera Sturm, a u režiji poljskog redatelja Janusza Kice, odomaćenog u hrvatskom kazališnom miljeu.
MARATONCI TRČE POČASNI KRUG: Poniranje u prirodu zla
RIJEČKI „DANI PRKOSA“: Tko i kako danas smije igrati Krležu?
Komad je to sav u kolopletu fikcije i fakcije, stvarnog i nestvarnog, svakidašnjeg i onostranog, sve je tu nekako zamagljeno i ne baš previše jasno ocrtano, kao kada kroz kristalima leda oslikani prozore pokušate razaznati što se zbiva u vanjskom svijetu, sve je tu moguće i dopušteno, nitko nije nedužan niti kriv – „Čarobni brijeg“ ujedno je pravi mali kompendij povijesnih, društvenih, političkih, etičkih, ali i vrlo osobnih, intimnih raspri, kontroverzi i dvojbi koji nas suprotstavlja minulom dobu, ali i onome koje živimo.
Janusz Kica zatvorio je i ovu godinu u kalendaru kazališnih događanja – također 30. prosinca, ali sada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje je postavio novi tekst Mate Matišića „Ljudi od voska“, dramski triptih sav u proigravanju zbilje i zamišljenog, fikcije i stvarnosti, o čemu sam autor kaže: „Živimo varijacije istih gadosti s novim likovima i ponekim osvježavajućim detaljem. 'Ljudi od voska' su najudaljeniji od stvarnosti kada se kao lik na nju pozivam i kad je konačno 'hrabro' na kraju prokazujem…“
TRIJUMF TENE ŠTIVIČIĆ U HNK: Uistinu „dobro skrojen komad“
KRLEŽOM DO PRVIH PIJETLOVA: Uz posvetu ženama u životu i literaturi velikog pisca
KRIŽARSKI POHOD NA OLIVERA FRLJIĆA: Zatrti u sjemenu, prije gledanja!
DEMASAKRIRANJE SVIJESTI: Ne može se sakriti ono što stvarno nosimo u sebi
U te dvije kazališne kuće odigralo se još nekoliko iznimnih predstava tijekom minule godine. Borut Šeparović, kao autor teksta, redatelj, dramaturg i scenograf uprizorio je „Crnu knjigu“, u koprodukciji svog Montažstroja i ZeKaeMa, svojevrsnu kratku povijest bankarskog beščašća, poticanja neukih građana da se zadužuju preko svake mjere, ali i lakomosti, gluposti i pohlepe samih korisnika tih kredita koje su uzimali bez pitanja, opijeni svim onim što će odjednom, dobivenim novcem, moći ostvariti. Naravno, kritika je to prije svega države, njenih novčarskih institucija i osnovnih premisa neoliberalnog kapitalizma u kojem neminovno upadaš u dužničko ropstvo bez izlaza.
ZeKaeM nas je upoznao i sa romanom – prvijencem Maje Hrgović „Živjet ćemo bolje“, novim imenom mlade hrvatske proze u režiji Senke Bulić, djelom što nam otkriva intimne momente drame jedne mlade žene svježim i duhovitim romansijerskim rukopisom.
Pozornica ovog teatra, ovih dana, otvorena je i za novu dramu Ivana Vidića „Noćni život“ u režiji Paola Magellija, koji će za autora reći: „Vrlo sam vezan za njega, on je kompleksan pisac. Na prvi pogled piše jednostavno, a zapravo je složen njegov način scenskog razmišljanja – on je fantastičan, jer je bez ikakve obrane, ide naprijed bez kalkulacija, malo je pisaca koji imaju tu hrabrost…“
Predstava koja je na više načina obilježila 2016. godinu u hrvatskom kazalištu svakako je nova drama Tene Štivičić „Tri zime“ što ju je u HNK u Zagrebu režirao Ivica Buljan. Nagrađena jednom od najprestižnijih svjetskih nagrada za dramsko pismo, Susan Smith Blackburn Prize i praizvedena u londonskom National Theatreu krajem 2014. godine, a igrana i u Ljubljani, ova obiteljska kronika u kući tajni pripovijeda nam o zaboravu i sjećanju, o tome kako se povijest jednog podneblja i epohe prelama, rekonstruira i dekonstruira kroz obitelj, njen život što djeluje poput freske koja, fragmentarno, nudi prikaz događanja u jednoj ili više povezanih porodica.
To je zaista „dobro skrojen komad“ u vrlo pomnoj i decentnoj Buljanovoj režiji, uz izuzetna glumačka ostvarenja – Alma Prica, Nina Violić, Ksenija Marinković, Jadranka Đokić, Dragan Despot… Dramska je to priča koja se ne događa u teatru često – premrežena je simbolima, šiframa i kodovima koji vas vode s jedne na drugu razinu razumijevanja onoga što se stvarno dogodilo, onoga što se moglo dogoditi i onoga što je izmišljeno, ali djeluje također kao moguća realnost – tu do punog izražaja dolazi veličina dramskog pisma autorice i umješnost prilagodbe redatelja da sve to pohvata, posloži i vrlo smisleno, kazališnim jezikom, razloži uz punu suglasnost u suigri sa sjajnim glumačkim ansamblom.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu bilo je mjestom oživljavanja i jednog već gotovo zaboravljenog dramatičara iz prve polovine prošloga stoljeća – riječ je o Josipu Kosoru, koji je „jedini od svih hrvatskih pisaca ostao na poziciji radikalnog ekspresionizma do kraja svog života… koji je kao pisac sasvim osebujan i originalan, smioni eksperimentator i lucidni samouki talent…“, kako je primijetio Dubravko Jelčić.
Akteri projekta oživljavanja dramske baštine i dovođenja Josipa Kosora (1879. –1961.) u središte hrvatskog teatra ingenioznom inscenacijom jesu redatelj Paolo Magelli i dramaturginja i autorica adaptacije Željka Udovičić Pleština. Oni predstavu temelje na dvije Kosorove drame - „Žena“ i „U cafe du Dome“. Što je žena onda – drame datiraju iz 1913. odnosno 1922. godine – a što danas, žrtva okolnosti, primitivizma patrijarhalne sredine, oruđe u rukama bezobzirnog muškarca, roba koja se nudi i prodaje kao i sve drugo, to su teme koje Kosor varira i razrađuje izuzetno modernim i stiliziranim kazališnim izričajem. Oko dvije žene, locirane sred dvije krčme, dvije kavane u Dalmaciji i Parizu, odvija se sve ono što silovit, žustar i strastan Kosorov kazališni jezik i divlji, ekspresionistički do same srži, nepokoreni i razbarušeni, raščupani temperament i snaga pisca, u kombinaciji s moćnim redateljem žele otjelotvoriti na pozornici.
Maknemo li se iz Zagreba malo zapadnije, prema Istri, ili južnije, prema Dalmaciji, susrećemo također zanimljive kazališne projekte. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci ponudilo je nekoliko zanimljivih naslova, igrao se Krleža, Bulgakov, Frljić… Bulgakovljev fantastični svijet iz romana „Majstor i Margarita“ u scenske slike posložila je mlada redateljica iz Sarajeva, Selma Spahić, u suradnji s dramaturgom i autorom adaptacije Dinom Pešutom. Veliki fantastičar ruske literature, prozaist i dramatičar, pjesnik i filozof Mihail Bulgakov u tom grandioznom romanu portretira Moskvu, svoje suvremenike, sovjetsko društvo dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, ali i rekonstruira, iz vlastite imaginacije, susret Poncija Pilata i Isusa Krista te njihov razgovor u osvit rođenja kršćanstva. To je čitava plejada likova i karaktera nestalih u zaboravu vremena, prohujalim revolucijama i povijesnim prekretnicama, a mladi autori tog nesvakidašnjeg kazališnog čina uzimaju samo odabrana poglavlja i preobražavaju ih u kazališne prizore.
Ovdje je, također, postavljena i Krležina „Hrvatska rapsodija“ čiji je naslov, zbog zahtjeva HAZU-a, nositelja autorskih prava, morao biti promijenjen jer, prema njima, ne odgovara djelu velikog pisca, a predstavu, sada pod imenom „Nad grobom glupe Europe“, potpisuje autorski dvojac: redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis.
Intrigantan i po običaju provokativan autorski projekt redatelja Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje“, a riječko kazalište tu je samo jedan od koproducenata, nakon turneje po Europi i susjednim zemljama premijerno je izveden i u Rijeci i ostat će, nedvojbeno, zaštitnim znakom ovog teatra u 2016. godini. Kako po snazi umjetničkog izraza i jasnoći inscenacije, tako i po ništa manje točnoj, preciznoj i snažnoj ideji i poruci koju komad sadrži.
Ujedno, na Riječkim ljetnim večerima gostovala je predstava „Pylade“ prema tekstu Pera Paola Pasolinija u režiji Ivice Buljana i izvedbi La MaMa Experimental Theatre Cluba iz New Yorka, teatar bunta, pun buke i bijesa, u kojem ipak ne nedostaje izuzetna poetičnost i pjesnički dar velikog talijanskog umjetnika.
Brijunski pak arhipelag opet je pohodio teatar Ulysses s brojnim gostima, a u središtu pažnje bila je velika godišnjica – 400 godina od smrti barda svjetskoga kazališta, Williama Shakespearea. Obilježena je s dvije predstave: „Shakespeare ljetne noći – varijacije“ Lenke Udovički i „Kraljem Richardom III.“ u režiji Ruperta Goolda i izvedbi Almeida Theatre iz Velike Britanije.
Splitsko ljeto, u svom 62. izdanju, također se okrenulo Shakespeareu i odigralo „Mletačkog trgovca“ u režiji gosta iz Rusije, Aleksandra Ogarjova - duhovitu i zabavnu komediju zabune koju redatelj sklapa služeći se bezbrojnim trikovima, tehnikama i modelima posuđujući ih nemilice sa svih strana, od groteske do farse, od commedie dell arte do vodvilja i kabarea, varirajući ih i stapajući u jedno, pokazujući svu iščašenost i razglobljenost u svijetu predstave i njenih likova u potrazi za pravdom i istinom.
Kada je riječ o stranim gostovanjima, odnosno predstavama nastalim izvan regije, najmjerodavnije mjesto, kao i uvijek, je zagrebački Festival svjetskog kazališta, održan ove godine po četrnaesti put. Zbog nerazumno srezanih financijskih sredstava, što je potez ministra kulture na odlasku, Zlatka Hasanbegovića, pozvana su samo tri teatra s isto toliko predstava. Sjajan novi Thomas Ostermeier sa svojim kazalištem Schaubuehne am Lehniner Platz pokazao je kako on čita Rainera Wernera Fassbindera, njegov scenarij za film „Brak Marije Braun“ tvoreći fascinantnu, humorom prožetu i inspirativnu predstavu sa izvrsnom glumicom Ursinom Lardi u naslovnoj roli. Iz Japana je doputovala kazališna družina chelfitsch, utemeljio ju je, vodi i piše i režira sve predstave Toshiki Okada, a ovdje su odigrali „Vremensko putovanje kroz sobu“, intimni komorni dramski zapis o troje ljudi pogođenih nepredvidivom prirodnom katastrofom – zemljotresom – koji će u njima probuditi neka sasvim nova, neobična i začudna, osjećanja i duševna stanja. Belgijski performeri, kazališna trupa Das Fraulein (Kompanie) izvela je predstavu „Tuge“, a koncepciju, dramaturgiju i režiju potpisuje Anne-Cecile Vandalem. Svoj projekt ovako opisuje: „Želim govoriti o tuzi… Želim govoriti o odnosu tuge i moći jer je očito kako je danas najveće političko oružje buđenje tuge u ljudima, dok su krivnja, sram, frustracija, onemoćalost, mržnja i beznađe popratne pojave…“ Hrabra, moćna i, treba li reći, nadasve tužna kazališna priča o ljudima osamljenim na nekom izgubljenom otočiću gdje sve čine da sami sebi život učine što nesnošljivijim i nepodnošljivijim.
Naravno, Zagreb je vidio i nekoliko izvanrednih predstava iz bližeg susjedstva, njegovim pozornicama prodefilirala su velika imena ex-Yu kazališnog prostora: Haris Pašović, Andras Urban, Jernej Lorenci, Boris Liješević, Iva Milošević, Dino Mustafić, Aleksandar Popovski, Igor Vuk Torbica, Milan Nešković, Kokan Mladenović, Miki Manojlović… Poseban pečat 40. Danima satire Fadil Hadžić utisnula je predstava „Naše tajne“ u režiji proslavljenog Bele Pintera iz Budimpešte i u izvedbi ansambla što i nosi njegovo ime, predstava što oživljava neko vrijeme za koje smo mislili da je davno prošlo, vrijeme represije, izdaje i straha, kobne neizvjesnosti u kojoj smo živjeli i s kojom, nažalost, nastavljamo živjeti.
Svijet žena, osim Kosorovih, uveo je u naše kazališno pamćenje i peti festival Miroslava Krleže na njegovom mitskom Gvozdu, a najambiciozniji i najprovokativniji njegov kazališni čin odigrao se u predstavi „Ćelava Leda“ sklopljenoj u radionici zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Dramaturgiju potpisuju Sara Stanić i Kristina Kegljen. Predstava je odličan primjer kako mladi ljudi, neopterećeni naslagama i okaminama prošlih, često zastarjelih i jalovih čitanja Krležina dramska opusa, mogu krenuti u originalno tumačenje nekog njegovog djela, konkretno u povezivanje i s jednim Ionescom, beskompromisno i bezrezervno se upustiti u promišljanje i kazališno istraživanje što može i njih i publiku odvesti u potpuno neotkrivena, tajanstvena i nepoznata područja. I tako se koliko je moguće približiti suštini onoga što je Krleža, svojedobno, govorio upravo o umjetnosti: „Doživljavati svijet umjetnički svakako je mudar način života. Od poniranja u tajne ljudskog života, čovjek ipak nije izumio ništa vrednije… nema razloga da se umjetnost podcjenjuje. Kao svjetiljka ona smanjuje tminu, prija kao melem, a kao opojnost blagotvornija je od svih narkotika.“
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
