DRAGO BOJIĆ: Lažno predstavljanje
Tekst Drage Bojića prenosimo s prijateljskog Prometeja
Njemačka filozofkinja Hannah Arendt (1906-1975) razlikovala je tradicionalnu i modernu laž. Tradicionalna laž je nastojala prikriti istinu. Tome nasuprot, moderni lažljivci uopće se ne trude da kamufliraju svoje laži. Oni ih izgovaraju javno, iako znaju da to što zagovaraju nije istina. Dok je tradicionalna laž nastojala da prikrije određene činjenice na štetu istine, moderna laž želi trajniju pobjedu na štetu stvarnosti, upozoravala je Arendt.
Kad je riječ o političkim lažima, američki predsjednik Donald Trump bez sumnje je najveći lažljivac među suvremenim političarima. Laž je u temelju njegovog političkog djelovanja. I nakon što se dokaže da je lagao, on ponovno laže, bez ikakvih skrupula. Mnogima je zabavno pratiti njegov teatar laži, u kojem sudjeluju i njegovi najbliži suradnici, ali te laži imaju veliku destruktivnu moć i urušavaju temelje demokratskog društva i odnose u svijetu. Političke laži nemaju za cilj da ljudi povjeruju u laž, nego da se stvori takva društvena atmosfera u kojoj nitko ničemu više ne vjeruje. A narod koji više ne vjeruje ničemu, tvrdila je Arendt, nije u stanju donositi odluke, lišen je sposobnosti djelovanja, razmišljanja i prosuđivanja. Takvim narodom može se upravljati po volji.
Odgovornost za laži nije samo na političarima koji ih koriste kako bi došli na vlast ili zadržali trenutnu moć, nego i na građanima koji laž vole više nego istinu. Laži su ljudima često draže i prihvatljivije od suočavanja s istinom, posebno kad je riječ o kolektivnim lažima. Za razliku od individualnih laži koje razdvajaju ljude i uništavaju međuljudske odnose, kolektivne laži imaju moć povezivanja ljudi. Bolje u laži ostati dio grupe, nego biti sam s istinom, logika je kojom se vode mnogi ljudi. Zbog toga su nacionalističke ili religijske laži drage ljudima jer im stvaraju osjećaj pripadnosti i povezanosti s drugima.
No, nisu sve laži očigledne. One imaju mnoga naličja i često ih nije lako prepoznati i razotkriti. Postoje laži koje imaju veliku moć uvjerljivosti, koje su društveno prihvatljive, koje se na prvi pogled predstavljaju kao plemenite i dobre. Posebno je to slučaj s političkim lažima i lažnim političkim predstavljanjem. U kompleksnom društvu kakvo je bosansko-hercegovačko, opterećenom kolektivnim lažima, mnogi pokušavaju, i u tome uglavnom i uspijevaju, manipulirati lažima sklonu društvenu javnosti i iz toga izvući korist.
Jedan od velikih, ako ne i najvećih problema suvremene Bosne i Hercegovini, sastoji se u tome što pripadnici Ostalih ne mogu konzumirati aktivna i pasivna politička prava kad je riječ o izboru članova Predsjedništva BiH. Na taj problem, koji prate i tužbe koje su građani podigli protiv Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava, nitko nema odgovor koji bi zadovoljio i građanska (individualna) i etnička (kolektivna) prava. Takvo stanje plodno je tlo za političke manipulacije, a jedna od njih koja je u posljednje vrijeme zabavljala bosansko-hercegovačku javnost, dobila je svoj epilog.
Žalba koju je Slaven Kovačević uputio Europskom sudu za ljudska prava, žaleći se da je diskriminiran, jer kao pripadnik Ostalih, zbog teritorijalnih i etničkih pravila koja se primjenjuju u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na posljednjim (2022. godine) Općim i predsjedničkim izborima na državnom nivou, odbačena je kao neosnovana. U prvostepenoj presudi Europski sud za ljudska prava presudio je u korist Kovačevića, ali je ovih dana ta odluka poništena i donesena nova kojom je utvrđeno da je Kovačević zloupotrijebio pravo na predstavku i da nema status žrtve. Jednostavno kazano, Kovačević je lagao da su mu ugrožena prava.
Agenti koji su pred sudom zastupali Bosni i Hercegovinu pozivali su se na činjenicu da se Kovačević ranije, u razdoblju od 2012. do 2016., kao vijećnik SDP-a u Gradskom vijeću grada Sarajeva, izjašnjavao kao Hrvat. Ustanovljeno je također da Slaven Kovačević ima i državljanstvo Republike Hrvatske, stečeno na temelju pripadnosti hrvatskom narodu. Nije Slaven Kovačević, savjetnik Željka Komšića, jedini koji je za političke potrebe mijenjao svoje identitete, ali jest primjer kako se politički legitimni ciljevi mogu pervertirati ako ih se pokušava ostvariti nedopuštenim sredstvima – lažnim predstavljanjem i obmanjivanjem javnosti.
Nasuprot dijelu javnosti koja je razočarana ovom odlukom, riječ je uglavnom o bošnjačkoj javnosti, uključujući i poznate novinare i intelektualce, dobro je za Bosnu i Hercegovinu i bosansko-hercegovačko društvo da je Kovačevićeva žalba odbačena jer se temeljila na lažima i lažnom predstavljanju. Time se otvara mogućnost da se problemu političkog predstavljanja Ostalih (onih koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati) pristupi na ozbiljan način bez političkih manipulacija i prevara.
Presuda u slučaju Kovačević trebala bi potaknuti i domaće pravosuđe da onemogući manipulacije s promjenom identiteta, kojima se služe mnoge političke stranke, i etničke i građanske provenijencije. Neravnopravan politički položaj etničkih i nacionalnih manjina ne može se riješiti lažnim predstavljanjem, jer jednako podriva demokratske procese. Lažna politička predstavljanja pojedincima mogu donijeti korist, ali istodobno urušavaju društveno povjerenje i pojačavaju kolektivne antagonizme.
Nema nikakve razlike između nacionalističkih laži Dragana Čovića i laži kojima se služe njegovi politički protivnici i zagovornici građanske države. Čović nastupa s maskom nacionalizma, a Kovačević, Komšić i njihovi obožavatelji s maskom građanskog. Presuda Europskog suda za ljudska prava nije samo presuda Kovačeviću nego i cijelom konceptu građanske države koji pokušava nametnuti njegov mentor Komšić. To je istodobno poruka zagovornicima građanske države – intelektualcima, novinarima, pravnicima – da traže novi model građanskog društva koji se neće zasnivati na prevarama i manipulacijama, nego na kompromisima koji će pomiriti individualno i kolektivno, građansko i etničko.
Često se u kontekstu političkih laži navode Nepoleonove riječi, kako je „praveći se katolikom, svršio rat u Vendeeji, čineći se muslimanom, učvrstio u Egiptu, a pretvarajući se da je ultramontanac, predobio talijansko svećenstvo“ (navedeno prema Ivi Žaniću, „Prevarena povijest“). Moguće je manipulacijama i lukavstvom ostvarivati političke ciljeve, ali od toga korist ima samo pojedinac ili mali broj ljudi, a na gubitku je cijelo društvo. Od građanskog koncepta koji zastupaju Komšić, veliki dio bošnjačkih intelektualaca i medija, najveću korist ima Dragan Čović, bivši jugoslavenski apartčik i sadašnji legitimni Hrvat po zanimanju.
Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević dobra je vijest za Bosnu i Hercegovinu. Ona poništava lažno predstavljanje i manipulacije s identitetima i upozorava da se na lažima ne može graditi građansko društvo. Građanska BiH nije „umrla“ nakon ove presude, nego je oživljena i oslobođena laži koje joj ne dopuštaju da se gradi na istini.
Lupiga.Com via Prometej
Naslovna fotografija: Facebook/Slaven Kovačević
Zamislite da je u Sarajevu održan koncert, kao što je održan u Zagrebu. Zamislite, još, da se tu okupilo pola miliona muslimana – kao što se u Zagrebu okupilo pola miliona Hrvata.
Nije teško, zamislite: idu koncertdžije po Sarajevu, čekaju da počne teferič, obilaze kafane i uzvikuju pozdrave ISIL-u, kao što su posjetioci Thompsonovog koncerta po centru Zagreba selamili NDH.
Zamislite da pjevač na koncertu u Sarajevu izvodi pjesme o starim islamskim kraljevstvima, što ponosno su se širila Evropom – baš kao što je je o hrvatskim kraljevima i njihovim kletvama pjevao Thompson u Zagrebu:
Abd-ar-Rahman oj halife,
još Kordobom odjekuju krici,
u tamnici Allaha vojnici.
A onda, zamoliću vas, zamislite da dronovi na nebu iznad Sarajeva iscrtaju kur’anske ajete, kao što su iznad Zagreba iscrtali križ i Mariju. Da sarajevski pjevač na bini odjene posvetu otmičaru aviona kojega SAD i cijeli svijet smatraju teroristom – kao što je to učinio zagrebački pjevač.
Budite ljubazni i zamislite, potom, da na binu u Sarajevu izađe hodža i prouči nešto, baš kao što je na bini u Zagrebu učinio katolički svećenik, a pjevač u Sarajevu prizove obnovu islamskih vrijednosti, kao što je obnovu kršćanskog zavjeta prizvao Thompson.
Za kraj, zamislite još ovo: da u Sarajevu, na poziv pjevača, pola miliona muslimana vikne čak i tekbir, kao što je u Zagrebu publika viknula "za dom spremni".
Sve ste to morali da zamislite jer se to u Sarajevu, za razliku od opisanih zbivanja u Zagrebu, nije desilo. Pa ipak, Zagreb je lijep, otvoren, evropski grad održiva razvoja, dok je Sarajevo kotlina puna netolerancije, kojom kroz smrad ćevapa bauljaju pokrivene žene. Sarajevo je unitaristički ćumez koji iza svoje maske suživota krije inherentni islamizam.
Nije pitanje kako bi takav sarajevski koncert bio propraćen u regionalnoj i, kakoseonokaže, "svjetskoj štampi". Otprilike ovako: "Islamistički dernek u Sarajevu"; "Falio još samo Bin Laden"; "Zapad se u Bosni napokon suočava sa zelenim monstrumom kojeg je stvorio"; "Novi džihad kreće iz Sarajeva"; "Nakon sinošnjeg islamističkog pira, mještani Vojkovića i okolnih sela strahuju za svoju sigurnost, mnogi spas potražili u crkvi"; "Radovan Karadžić ekskluzivno za Kurir: Protiv ovoga sam se borio".
Uz neznatnu dozu pretjerivanja: jedino pitanje je da li bi Sarajevo bilo raketirano tokom ili odmah nakon koncerta, kao i da li bi tom prilikom bili korišteni konvencionalni ili nuklearni projektili.
U Zagrebu smo, dakle, u punom sjaju vidjeli estetitku političkog hrišćanstva. Pa ipak, Balkanom i dalje kruži bauk političkog islama. U Crnoj Gori, recimo, koja je puna do zuba naoružanih takozvanih "pravoslavnih bratstava" (u koja su regrutovani brojni kriminalci) pod kontrolom SPC i beogradskih tajnih službi, Agencija za nacionalnu bezbjednost objavljuje izvještaj po kojem najveća prijetnja sigurnosti države dolazi od nekakvih islamističkih "usamljenih vukova" koji se kriju po selima na sjeveru. Za to vrijeme, SPC praktično vlada državom preko političke klase koja puzi pred njom – i to čini javno. Islamska zajednica u BiH nema ni djelić političkog uticaja koji u današnjoj, "oslobođenoj" Crnoj Gori ima Srpska pravoslavna crkva. Tu se ne radi o politizaciji religije, nego o religizaciji politike, o potpunoj desekularizaciji javnih politika i javnog prostora. Time ne želim reći da bi neke vjerske zajednice trebale imati više, nego suprotno: da bi, sve zajedno, trebale imati manje uticaja na politiku
Imam dovoljno godina da se sjećam kako je fantom "političkog islama" pred rat korišten kao sredstvo za izazivanje straha i homogenizaciju ne-muslimana.
Kao što danas u Gazi ubijaju djecu "da kad porastu ne bi postali teroristi", tako su bosanski muslimani ubijani da "ne bi postali džihadisti" i da ne bi stvorili "zelenu transferzalu". Tri i po decenije kasnije, i dalje nas plaše islamizmom i političkim islamom. U međuvremenu je jedna grupa radikalizovanih hrišćana u ovoj zemlji počinila genocid nad muslimanima, sve “braneći Evropu od islama”, dok se druga grupa radikalizovanih hrišćana, takozvano “predziđe kršćanstva”, dala u ono što je danas poznato kao UZP. Rezultati "političkog hrišćanstva" u Bosni su doista impresivni.
Bosnu danas od scenarija savršene oluje čuva samo jedno, a to nije ni mudrost političke elite ni dobrostivost "međunarodne zajednice". Bosnu danas čuva samo to što bosanski muslimani odbijaju postati ono zbog čega su ih ubijali.
Andrej Nikolaidis