U situaciji u kojoj sam se našao ovog ljeta nije bilo izbora osim fotografirati ono što se svakodnevno dešava na srpsko - mađarskog granici. Iz serije sam izbacio sam sve one fotografije za koje ljudi nisu željeli da budu objavljene. Neke fotografije nisam želio snimiti, jer mislim da bi u tom trenutku dao legitimitet postupcima koje je policija činila prema migrantima. Aparat sam odložio onda kada je ljudima trebala pomoć. Sjedio onda kada mi je bilo neugodno stajati. Pričao sam kada drugi nisu gledali. Naučio sam zaista što se dešava u šumama na granici dvije države. Prisustvovao gotovo pa nadrealnim scenama smijeha, histeričnim scenama života i optimizma. Iako mislim da je fotografija moć, mogućnost da svi progovorimo o nečemu o čemu želimo, ne znam danas dok ovo pišem što raditi s patnjom ljudi koju sam vidio. Osim uzvratiti pogled i pisanu riječ.

Iako sam želio nisam uspio slijediti sve anti - fotonovinarske principe, jer sam želio da fotografije budu objavljene. U svijetu fotonovinarstva svakodnevno se na tisuće potplaćenih fotografa međusobno takmiči da baš njihove fotografije budu negdje objavljene. Pažnju urednika je gotovo, pa nemoguće dobiti. Nakon desetaka poruka i kontakata uspio sam objaviti fotografije u njemačkom magazinu Spiegel, u državi koja je za mnoge migrante krajnji cilj putovanja. Nijemci su za fotografije platili siću, taman toliko da mogu dva puta otići do granice i nazad. Kako i dalje imam problem u objektivizaciji ljudi koje sam fotografirao na granicu ću otići još jedanput, a ostatak novca ću vratiti njima, jer do sada bolje riješnje nisam smislio.