WAR IS OVER: A što kad rat stane?
Marko Stojiljković
11. 09. 2022.
uloge: | - |
---|---|
žanr: | post-ratni dokumentarac |
scenario: | Stefano Obino |
režija: | Stefano Obino |
Formalno, ISIS je poražen još 2017. godine, ali neke od njegovih nepokorenih frakcija su i dalje sposobne činiti sustavno nasilje. U tom smislu i morbidne statistike, poput brojki poginulih i protjeranih u genocidu nad Jazidima ili toga da je nakon posljednje etape sukoba oko 1,6 milijuna ljudi (polovica od toga su maloljetne osobe) ostalo bez elementarnih sredstava za život, podložne su promjenama. Pretpostavimo, međutim, da je rat gotov, pa onda možemo postaviti legitimno pitanje što se sa onima koji su ga preživjeli događa jednom kada se „svjetla pozornice” u tom „teatru” ugase, odnosno kada više javnost i mediji na određeno područje prestanu obraćati pozornost.
Tu je na scenu stupio Stefano Obino, daroviti talijanski filmski stvaralac trenutno baziran na relaciji Milano i Berlin. Obino se inače oprobao u različitim rodovima i formatima filmskog stvaralaštva. Režirao je i kratkometražne i srednjemetražne (televizijske) i dugometražne formate; i dokumentarne i igrane i hibridne filmove smještene između ta dva roda. „War Is Over“ je nastao u njegovoj samostalnoj produkciji, uz koprodukcijske usluge zagrebačke kuće Nukleus Film, te sa skromnim budžetom.
Koristeći dnevnik jedne majke kao točku polazišta i u manjoj mjeri vodič kroz opustošenu zemlju, Obino pokušava pratiti rekonstrukciju normalnog života i to u svakom smislu, obiteljskog, poslovnog, života zajednice, pa i umjetničkog. Izazovi su, međutim, brojni, prije svega egzistencijalno-ekonomski koji se ogledaju i u srušenoj infrastrukturi i u manjku perspektive, ali i naslijeđe traume iz neposredne i ne samo neposredne prošlosti. S druge strane za mladost preživjelih inherentna je nada da će jednom ipak biti bolje, te da će oni svoj život uspjeti ponovo izgraditi jednom kada se suoče sa traumom i prebrode ju. U tom smislu znakovit može biti performans u jednom jedva obnovljenom lokalnom kulturnom centru s kojim Obino i završava film.
Pristup kojeg se autor drži je uglavnom opservacijski, te komentari, kada ih i ima, nikada ne dolaze od njega direktno, već od njegovih subjekata sa ekrana ili van njega. U tom smislu, narativ je pomalo razgranat, odnosno rasparceliran na više relativno kratkih opservacija stiješnjenih u „vječnoj sadašnjosti”, pa se čini da, do pred sam kraj filma, neke centralne priče koja bi film nosila i nema. Na gledateljima je, dakle, da sami saberu svoje dojmove, i to zahtjeva i nešto vremena ne bi li se film „probavio”.
Estetska i tehnička komponenta filma u skladu su sa njegovom namjenom i doista su na visokom nivou, posebno ako se u obzir uzme da se ovdje radi o niskobudžetnoj i uglavnom samostalnoj produkciji. Svojom kamerom William Chicarelli Filho hvata prizore iz svakodnevnog života s određenim osjećajem za lokalne geografije mikro-sredina koje je filmska ekipa posjetila. Zagrebački dio ekipe zadužen je i za zvuk (u pitanju su Tihomir Vrbanec i Luka Gamulin), a Vladimir Gojun je radio na montaži filma skupa s redateljem Obinom, što je rezultiralo pratljivim filmom pravog tempa koji doista uspijeva ispuniti svoje plemenite namjere.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/WarIsOver