A upravo ono najgore od ljudske vrste najvećim dijelom tematizira ovaj film. Istina, gdje zatekne se najgore, tu mjesto nađu i najvrjednije vrline što ih insan može imati. Rat je, naime, uistinu takva stvar da iz ljudi na površinu izvlači sve ono najbolje i najgore, iako će redateljski cinik na ovu rečenicu dodati - a šta je, bogati, to najbolje? Autori "Konačnog reza", beogradski redatelj Janko Baljak i jedno od najvećih imena koje je hrvatsko novinarstvo ikad dalo - Osječanin Drago Hedl u film nas uvode predratnim snimkama pitomog grada na Dunavu.

Na te snimke navezane su izjave stanovnika Vukovara, koji gledatelju objašnjavaju predratne odnose između Srba i Hrvata, točnije izgovaraju svima nam dobro poznate rečenice: "Ljudi su se međusobno ženili, znali smo tko je tko, ali to nije bilo važno. Veću razliku pravili smo, primjerice, između vjernika i ateista, nego između Srba i Hrvata.". I taman kad pomislite da će to biti još jedan od filmova koje razigrani nacionalisti markiraju čuvenom poskočicom - 'ko nas bre zavadi, na platno stanu iskakati kadrovi koji dokumentiraju prve naznake da se u gradu na Dunavu spremaju nastaniti bogovi rata. Već u tom dijelu postaje jasno da od "ko nas bre zavadi" sheme neće biti ništa. Autori dokumentiraju prvi obračun u Borovu, gdje stradava 12 hrvatskih policajaca, ali i besane noći srpskog življa u Vukovaru, čiji život u to vrijeme ovisi o dobroj volji samoproglašenih "hrvatskih napoleona".

U ratu suprotstavljene strane dobivaju priliku iznijeti svoje gledište uzroka rata, tako da svoje mjesto u filmu dobivaju notorni Tomislav Merčep aka vukovarski Napoleon, veliki književnik i zadrti srpski nacionalist Brana Crnčević, da bi nešto kasnije, kad Moloh na platnu zajaše vučedolsku golubicu, svoje mjesto u filmu dobili i pripadnici "Belih orlova", vukovarski branitelji, srbijanski i hrvatski novinari. U najboljoj maniri BBC-ovih dokumentaraca, redatelj Baljak ostavlja priču akterima, niti u jednom trenutku ne dajući do znanja svoje prisustvo. Kaotične slike rata, garnirane potresnim svjedočanstvima ljudi iz opkoljenog grada i srpskih vojnika koji po svaku cijenu nastoje zaposjesti već potpuno uništeni Vukovar, gledatelju ne ostavljaju mjesta da se barem na trenutak opusti i izvuče iz dokumentiranog pakla.

Zahvaljujući to vlastitom iskustvu proživljenog rata, poseban štih filmu daje Drago Hedl, što mogu primijetiti svi koji su imali nesreću iskusiti ratna vremena u okruženim enklavama. Osim uvida u način na koji na našim prostorima počinju ratovi iz prvog dijela filma, gledatelj će zapaziti i istaknute specifikume života u uvjetima potpune izolacije i svakodnevne smrtne opasnosti (cigarete kao osnovno sredstvo plaćanja; zvjerstva kao posljedica potpunog kraha ljudskih vrijednosti i zaumna bezbrižnost vojnika sviklih na smrt).

Kad Vukovar padne u ruke srpske vojske, na scenu stupaju oni najgori među nama. Sluđene ženetine pijanoj hordi prokazuju "ustaše", a pijani četnici pod crnim zastavama obećavaju da će klati Hrvate. Kad monstrumi ispune svoje osjećanje, slijedi kraj - scene iz beogradskog specijalnog suda za ratne zločine koji neljude osuđuje na kaznu zatvora. Izričući presude, mahom dugogodišnje zatvorske kazne, sudac citira: "Junaštvo u ratu bilo bi sačuvati sebe od neprijatelja, a čojstvo - sačuvati pobijeđenog neprijatelja od sebe. Ovo je presuda vašem čojstvu." Zatim ide odjavna špica, pa tišina koju ovaj film bez sumnje zaslužuje.