Počet ćemo sa zaključkom da nismo došli do zaključka, ali smo zato došli do paradoksa. "Bok paradoks", "Bok, bok".  Naime, nijedan zašto u filmu nije imao svoj zato. Sve do čega smo došli objasnio nam je u DVD dodacima sam redatelj, pričljivi Gus Van Sant, a da mi ništa od toga nismo zaključili sami (ovim putem mu se toplo zahvaljujemo, kao uostalom i distributerskoj kući koja je među dodatke stavila više nego dragocjen intervju sa redateljem).

Kauč. Na njemu dva velika uma, realnost je uvijek gorka - Two stupid dogsa.

Film je toliko spor da se može bez problema otići na toalet bez straha da će kadar završit ili će se propustiti nešto bitnije (op.a. nikako ne ići u toalet sve za trajanja onih tako mrak specijalnih dodataka, odnosno tih tzv. intervjua). Naviknuti da nam se sve pojasni i objasni; priznajemo ostali smo više nego zatečeni, nego da na sred Oprah nestane struje. Na pitanja poput zašto se sve to uopće dogodilo; što ih je navelo na to; o čemu je uopće film; zašto se zove Elephant, na kraju filma ipak nismo dobili odgovor.

Ukratko, čovjek je napravio film inspiriran istinitim događajima u američkoj srednjoj školi 'Columbine' u kojoj su prije četiri godine dva tinejdžera prošetala školskim hodnicima i kantinom s raznoraznim naoružanjem i zapucala po kolegama.

Ful tipična američka mlađarija u jednom poobičnom školskom danu: tri kokoši koje povraćaju nakon jela da bi kasnije što bolje izgledale u odjeći koju će nakon kraja nastave isprobavati po tzv. shopp mallovima; popularni sportaš sa svojom djevojkom; neprivlačna štreberica koja se na tjelesnom odgoju ne želi skinuti u kratke hlačice poput ostalih kolegica; mladić koji se bavi fotografijom te školarac koji se bori s obiteljskim problemima (op.a. Gus nam je kasnije objasnio da se radi o arhetipovima). I za sve njih, nas je stručno bolio kurac. Zašto? Praznina, nemogućnost empatije s likovima, neutralnost, hladnoća i bezbudućnost rezultat su dugih kadrova, nekarakterizacije likova, površnosti dijaloga ...

Kamera luta hodnicima, te sportskim igralištima, komorama, knjižnicom, učionicama, poput uhode slijedi likove i prikazuje apsolutno nezanimljive situacije između svih tih  srednjoškolaca, reklo bi se uobičajenih. U istom tonu film i završava, jer pokolj ostavlja dojam ekvivalentan dijalogu bilo kojih učenika, odnosno nema dojma. I opa evo nas opet kod paradoksa. "Bok paradoks", "Bok, bok".  Kod dvoje srednjoškolaca razlike između virtualnog ubijanja na ekranu lap topa, sredinom filma i živih meta - svojih kolega koji trče školskim hodnicima, nešto kasnije, nema. Nema dojma ... jednostavno nema osjećaja ... apsolutno nikakvih ... ni bijesa, ni mržnje, ni revolta, ni osvete ... katastrofa. Možda u natruhama, ali nedovoljno da bi se objasnili njihovi motivi. 

Film je sranje, zaključismo i indiferentnost ustupi mjesto ludilu. Čemu oblaci? Zašto Elephant? Zašto su ovi preživjeli? Zašto su ovi pucali? Tko je ubio jednog od njih? Je li ovaj ubio ovoga? Zašto nema policije? Gdje je 50 posto okolina, 50 posto geni? Čiji je pas? Čemu ponavljanje scena? Zašto je snimljen ovaj film?

Tu nastupa intervju (ovim putem još po jednom hvala distributerima) i sve postaje jasno i sve ima smisla. Ali ne odmah na početku intervjua, jer smo tu konstatirali da se Gus preserava. Ipak, ključni trenutak, pa i kulminacija, zbila se odlaskom na toalet jednog od Dogova. Tada je, kako je jedan Dog ispričao drugom Dogu kad se vratio, Gus objasnio zašto ubijanje izgleda nezanimljivo i dosadno; čemu oblaci; zašto je snimljen film. Nažalost objašnjenja do kojih, ponavljamo, nismo došli sami nećemo izložiti, jer smo recenzirali film. Suosjećamo se sa svima koji nemaju DVD, jer istina nije svuda oko nas, nego u dodacima.