Evo ga sinopsis. Dakako, prepisan: "U prvoj priči, voždovački urođenik Braca pokušava zbariti Iris, manekenku iz centra. Iako se trude da ne budu dva svijeta, oni to definitivno jesu. U drugoj priči, Šomi i Duje se klade na pobjedu engleskog nogometnog kluba Eastwich, u kome brani njihov školski kolega, a protiv favoriziranog Manchestera. U trećoj priči, Avaks i Hibrid provode dan u gluvarenju na krovu nebodera i očekivanju da se nešto desi. Pobornici su filozofije: 'najrentabilniji sam kad sjedim kod kuće - nema prihoda, ali nema ni rashoda ...'. Onda Avaks ugleda neobičnu pojavu na nebu."

Kao i svaki drugi sinopsis, i ovaj sinopsis je za kurac. Što se filma, pak, tiče, on definitivno nije za kurac. Da bi zapamtili i pohvatali svu galeriju životopisnih likova, Kengura je potrebno gledati najmanje tri do četiri puta, što vam, imate li imalo duha, sigurno ne bi trebalo teško pasti. Već sam početak filma, prvih pet minuta, najavljuje pravi šou program: dvojica u crkvi kupuju svijeće koje će zapaliti da bi im dragi bogo pomog'o da dobiju na kladionici. Kad im pop obeća da će moliti za Eastwich, oni mu objasne - oče, treba nam i pobjeda Rome. Zajebantski dijalozi do kraja filma ostat će njegova glavna odlika. Naravno, u drugi plan ne želimo baciti sjajno parodiranje sportskih komentatora, kroz lik lokalnog voždovačkog ridikula, koji u kladionici, pred TV ekranom, uživo prenosi dvoboj Eastwich - Manchester United.

Kroz priču Brace i Iris autor Kengura progovara o vječito intrigantnoj temi muško-ženskih i obrnutih odnosa, na foru - kad pomislite da vam dobro ide - znajte da ne ide, a kad mislite suprotno, zapravo je suprotno, suprotno od suprotnog i suprotnije od najsuprotnijeg.
   
Priča Avaksa i Hibrida, koji po cijeli dan gluvare na vrhu jednog voždovačkog nebodera, piju pive i pušu onu laku drogu, govori o cijeloj jednoj generaciji zarobljenoj u ludilo sredine koja ih (nas) okružuje, o apatiji i beznađu. Sve navedeno, pokazuju nam Avaks i Hibrid, može se zajebati tako da se čovjek sakrije u siguran štek - recimo na krov zgrade.

Treća priča, ona koja se odvija u kladionici ujedno je i najbolja. Neke od tih fora u našoj raji već su postale legendarne, kao na primjer - turio ga Bröndbiiiiiiii. Prijenos gore spomenutog komentatora također je jedan od bisera ovog filma (vidi pod - Gvozdena cevanica Roy Kean). Između brojnih likova koji će vas sigurno osvojiti, izdvajamo lik nervoznog taksiste kojeg tumači Nebojša Glogovac, najbolji od srednje generacije beogradskih glumaca. Nervozan je u tri pičke materine, do te mjere da ćete se pokidati od smijeha gledajući njegove reakcije na sve i svašta. Ne nedostaje u filmu niti cinizma, a bogami niti ironije, kao što ne nedostaje niti sulud rasplet - pojava nepoznatog letećeg objekta nad Voždovcem. I budući da više nemamo namjeru henjati o Kenguru - trk u devedeteku, nećete se pokajati.

P.S. Film je nagrađen u Motovunu i još ponegdje.

P.S.S. Beogradski redatelj Radivoje Andrić rođen je 1967. godine u Sarajevu, a poznat je po filmovima "Munje", "Tri palme za dvije bitange i princezu" te po redateljskom radu na serijama "Majstori nepredvidljivog zanata" & "Mile vs. tranzicija".