Gledali smo, pa bi bio red da vam javimo o priči o vječnom pubertetu. U susjednoj nam Srbiji i Crnoj Gori "Kad porastem biću Kengur" najavljivan je kao Munje 2. No ipak, riječ je o nečemu što je neusporedivo s Munjama, jer iako se "reprizira" dio tematike i ponavljaju neki glumci (nespriječiva pojava) kao što je to rođeni Mostarac Sergej Trifunović (upravo snima film u Sjedinjenim Državama), ovaj film je mnogo kvalitetniji, iskreniji, šarmantniji i na kraju krajeva razrađeniji. Razgovarajući prošle godine s režiserom Radivojem Rašom Andrićem (režija "Tri palme za dve bitange i ribicu" 1998., "Munje! " 2001., asistent režije na "Do koske", "Spasitelj", "Nebeska udica", "Policajac sa Petlovog brda", …) o čemu će se raditi njegov novi film, rekao mi je kako će "biti reč o čekanju". I zbilja je tako.

"Kad porastem biću Kengur" film je sastavljen od tri priče koje se tokom filma isprepleću i raspleću. Radnja filma zbiva se u novobeogradskom kvartu Voždovcu, odakle je i sam režiser. U prvoj priči Braca (Sergej Trifunović), prosječan voždovački mladić izvodi manekenu Iris (Marija Karan) koja je u svome poslu već uspjela u inozemstvu. U strahu da nije njena "liga" i da je neće uspjeti zbariti, odvodi je u kino da zajedno pogledaju film iz njegove mladosti. No, za njih nema pomoći, jer riječ je o totalno različitim tipovima ljudi. Ili ima? U drugoj prici Šomi (Boris Milivojević) i Duje (Nikola Vujović) odlaze u kladionicu kladiti se na jedan imaginarni engleski klub u kojem igra njihov frend iz kvarta. Klub ima mnogo manje izglede za pobjedu nego protivnički (Manchester United), ali oni vjeruju u svog prijatelja, koji je golman, a svi ga znaju pod imenom Kengur (Nikola Đuričko). Kengurovom klubu ide odlično, nakon prvog poluvremena vodi, što Šomija i Duju čini euforično sretnima, no, sve će pokvariti ponuda lokalnog mange da od njih otkupi listić. U trećoj priči Avaks (Lazar Strugar) i Hibrid (Miodrag Fišeković) po cijeli dan sjede na krovu kvartovskog nebodera (preko puta kladionice iz druge priče), piju teretno pivo i pljugaju, čekajući da se napokon nešto dogodi. Usput, čekajući, raspravljaju o svemu, zapravo, točnije o ničemu. Jednom od njih je moto: "Ja sam najrentabilniji kad ništa ne radim, nemam prihode, ali nemam ni rashode!". I tako do neuobičajene pojave na beogradskom nebu.

Inače, zanimljivo je da je film imao više radnih naslova od "Stodvadeset sa osamdeset" (tlak, zajednička poveznica svim likovima) do "Mali korak za čovečanstvo", a, kao što vidite finalna verzija je "Kad porastem biću Kengur". Snimanje filma završilo je još pred kraj prošle godine, dok je premijera u Srbiji i Crnoj Gori "odrađena" u ožujku ove godine. Za utjehu filmofilima koji taj film ne mogu pogledat u bioskopu, u kinu će ga moći pogledati za vrijeme Motovunskog festivala, i to u srijedu 28. 07. 2004. u 21:30 u Kinu Barbacan. Kako trenutno stvari stoje u rujnu će se početi prikazivati u zagrebačkim kinima.

"Kad porastem biću Kengur" film je o ljudima koji su došli u godine kada ponestaje nade, nije se više mlado. Pogađa točno u sridu. Već dugo nismo imali priliku vidjeti film koji na ovakav način progovara o trenutnom beznađu u životima mladih, koji je u ovom dijelu Europe svugdje isti, barem u, takozvanim, urbanim sredinama. Na duhovit način dobili smo odgovor, koji sretnici već znaju – čuda se ne događaju – u se i u svoje kljuse. Upravo možda zbog spomenutog "duhovitog načina" film ostavlja nadu u bolje sutra, koje je moguće samo uz veliki trud, ali onaj trud koji čovjeka ostavlja zadovoljnim, jer pomaci su jasno prepoznatljivi. Sve to upakirano je u neku vrstu lagane romantične komedije koja ostavlja gorak okus u ustima, usudila bih se reći, tipične za srbijansku kinematografiju, prepune brzih, simpatičnih i zanimljivih dijaloga (zbog čega postoji opasnost da ga nezahtjevniji gledatelji shvate samo kao još jedan "zabavan srpski film za upišat' se od smijeha").

Bilo bi nepravedno ne osvrnuti se i na muziku koja je izvrsno pogođena. Ima tu i funka i jazza i hip-hopa, a tek kad vam kažem da će zasvirati i Darkwood Dub, Laki pingvini, Orkestar Bobana Markovića … Sve u svemu film je to koji će vas ostaviti u razmišljanju i dugo nakon što odgledate njegovu odjavnu špicu. Upečatljivo, lagano, nenametljivo, idealno ... Svesrdno preporučam, a da ne bi bilo kako prijateljstvo utječe na krajnju ocjenu, ovom uratku dajem četiri zvjezdice.

I za kraj, jedna "mudra" privatna poruka režiseru: Jednom davno, moj prijatelj napravio je divnu podjelu ljudi.
1. Ljudi koji dozvoljavaju da njihov san živi njih
2. Ljudi koji dozvoljavaju da njihov život živi njih
3. Ljudi koji žive život
4. Ljudi koji žive svoj san
E Raša s ovim filmom, ti si pod brojem četiri.