Među najsigurnijim stvarima u Hollywoodu, a koju mogu predvidjeti čak i oni slabijeg mentalnog stanja, (kao ja naprimjer) sukladno zakonu spojenih posuda jest da će filmovi biti samo skuplji. Više prevrtanja plamtećih autobusa, razaranja ulica (ako ne i cijele planete ili cijelih planeta) uz sudjelovanja četa, bataljuna, korpusa, a naposljetku i cijelih armija ljudi. Nije to samo ono što traže gledatelji, nego i redatelji filmova. Jer, budimo ozbiljni, pa samo redatelj-amater ne traži stotine milijuna dolara za svoje projekte.

Amerika

No, treba razumjeti i jednu drugu stvar. Ovo nikako nije antiamerički film, i nemojte ovaj tekst tako shvatiti tako. Dogville bi se i mirne duše mogao zvati Mirkovci ili Ježinci ili čak i Zagreb. Nema tog mjesta koje u sebi ne krije duboke frustracije, neke skrivene i otkrivene užase preko kojih smo spremni preći ni ne osvrnuvši se. Svi smo mi skriveni iza kuća koje nemaju zidove, hodamo nacrtanim ulicama i uživamo u izmišljenom i nacrtanom cvijeću. U Dogvilleu i crnci su gospodari robovima, slijepi izmišljaju kako pada svijetlo na vrh tornja, a djeca žele biti kažnjena od profesora. U Dogvilleu, kako tvrdi glavna junakinja, ima užasno puno posla za mjesto u kojem nitko ne traži pomoć. Nećemo se onda više čuditi geniju Larsa Von Triera, i njegovoj istinskoj maštovitosti da prikaže svijet bez imalo šminke, kulise i scene. Film "Dogville" uvršten je u službenu konkurenciju filmskih festivala u Cannesu, Torontu, New Yorku, Sundencu i Tellurideu, neke je nagrade osvojio, neke nije, a redatelj koji je i prije njega bio slavan, još uvijek je.