To mu nekada ide u prilog, kao što je to slučaj s klasikom „Do the Right Thing“ (1989.), biografskim filmom „Malcom X“ (1992.) koji je u glumačku orbitu lansirao Denzela Washingtona, ali i u novijim naslovima kao što su remek-djelo „Chi-Raq“ (2015.) i vrlo dobri „BlacKkKlansman“ (2019.), a nekada baš i ne, što je svakako slučaj s ničim izazvanom infuzijom političnog sadržaja u ionako ničim izazvanom "rimejku" korejskog filma „Oldboy“ (2013.). Opet, kada političnost igra sekundarnu ulogu u ljudskim ili žanrovskim pričama (na primjer u filmovima „Clockers“, „Summer of Sam“ i „Inside Man“), to također zna biti osvježavajuće. 

Problem s „Da 5 Bloods“ je, pak, to da omjeri žanra, različitih političkih izjava i dijagnostičkih uvida u iskustvo bivanja crnim u predominantno bijeloj i ur-rasističkoj Americi nisu pogođeni: svega ima previše, ton je nekonzistentan, stav također, žanrovska "salata" tek u rijetkim trenucima funkcionira, mnoštvo pripovjedačkih, montažnih, fotografskih tehnika i različito motiviranih režijskih odluka stvara nepotrebnu konfuziju, pa za dva i pol sata trajanja filma Lee u najboljem slučaju uspijeva tek zagrebati po površini i uzburkati mutnu vodu, ali ne i reći nešto koherentno. Sve je to legitimno, ali pretenzija prema tome da film bude definitivni kinematografski prikaz afroameričkog iskustva u žrvnju povijesti ratovanja za račun bijelaca i za slobodu drugih ljudi koju oni sami kod kuće ne uživaju nije potkrijepljena rezultatima.

Lako je naći izgovor u tome da Leeju ratni film kao žanr ne stoji (primjera radi „Miracle at St. Anna“, priča o crnom iskustvu Drugog svjetskog rata, kvalitativno je pri dnu Leejevog opusa), ili da je originalni scenarij zamišljen kao varijacija na temu klasika „The Treasure of the Sierra Madre“ (1948.) sa začinom rata u Vijetnamu iz perspektive (bijelih) američkih veterana. Leejeva je krivica, kao i njegovog ko-scenarista Kevina Willmotta (s kojim je surađivao na svom prethodnom filmu), to da im se adaptacija rasplinula, da se osnove žanra, detalji periodi i dramaturška rešenja koriste proizvoljno, pa da to na koncu potire i veoma važnu političku poruku.

Skačući kroz dvije vremenske linije, sadašnju i onu iz perioda Vijetnamskog rata, Lee nam donosi priču o četvorici veterana i sinu jednog od njih koji su se dali u misiju iskapanja zlata koje su desetljećima ranije sakrili, kao i tijela svog poginulog suborca, komandanta i političkog vođe Normana. Oni su ustvari tipovi prije nego likovi od krvi i mesa. Paul (Leejev veteran Delroy Lindo) je luđak kojeg je PTSP pojeo toliko da mu je uništio i odnos sa sinom Davidom (Majors) i iskrivio moralni kompas toliko da je on sada gorljivi sljedbenik Donalda Trumpa i rasista prema Azijatima i imigrantima. Otis (Peters) je uglađeni intelektualac koji je u Vijetnamu ostavio ljubavnicu i vanbračnu kći. Eddie (Lewis) je navodno uspio u životu, a Melvin (Whitlock) životari i u filmu služi uglavnom da temperamentno psuje. Njihovog poginulog zapovjednika "Storming" Normana u "flashback" momentima igra Chadwick Boseman i on figurira kao mesijanska figura, njihov Martin (Luther King) i Malcom (X) u jednoj osobi, učitelj koji će ih prosvijetliti da oni Americi ništa ne duguju, da su braća za Ameriku krvarila još od Bostonske čajanke, da su ginula u Građanskom ratu, u oba svjetska, u Koreji i Vijetnamu, a da su doma dobivala samo represiju.

Kada nakon nalaženja i avanture, uz pomoć terenskog vodiča Vinha (Johnny Nguyen) i puno referenci na filmove o Vijetnamu, bilo da je riječ o naklonima „Apocalypse Now“ (1979.) Francisa Forda Coppole ili sprdnji na temu bjelačkih testosteronskih spasiteljskih fantazija kao što su „Rambo“ i „Missing in Action“, oni konačno pronađu blago, gotovo slučajno, film polako odlazi dovraga. Javljaju se i drugi interesenti, francuski mešetar Desroche (Jean Reno u najkarikaturalnijoj ulozi karijere), stvarni ili navodni humanitarci (Thierry, Hauser, Pääkkönen), stvarni ili lažni vijetnamski oficiri, javljaju se i pukotine u okviru ekipe, javljaju se rupe u scenariju koji od avanturističkog filma s vješto umetnutim političkim i kulturnim referencama, te pogođenim otrovnim komentarima, stvara komad nejasnog, nekoherentnog političkog teatra.

Lee, jasno, cilja na imperijalizam, i to ne samo američki, već "en general" bjelački, krimen rasizma i kolonijalizma, pokušaje da se grijesi prošlosti maskiraju jalovim, apolitičnim humanitarnim radom, kao i na posljedice podjele koju je gospodar unio u redove potlačenih. Pri tome za svoje (crne) likove pokazuje nepodijeljenu simpatiju i razumijevanje, čak i u škakljivim situacijama (učešće u krvavim bitkama i masakrima), dok drugi likovi, bili oni bijeli ili Vijetnamci nisu te sreće. S manje karikaturalnim negativcima i s doziranijim pozitivcima čije "blaxploitation" porijeklo nije filmski potkrijepljeno, „Da 5 Bloods“ bi još i imao neke šanse.

„Da 5 Bloods“ ima u sebi barem pet filmova koji bi sami za sebe bili dobri i značajni, ali se ovako potiru u kaosu (SCREENSHOT: YouTube)

Dodatni teret stvaraju i zjapeće nelogičnosti kada je riječ o tretmanu dramaturških i periodnih detalja. Tako se minska polja pojavljuju i nestaju kada je to zgodno, odnosi među likovima se mijenjaju naglo i arbitrarno, a na likovima se ne vidi poštovanje protoka vremena: izgleda kao da se oni na "mjesto zločina" vraćaju 20 ili maksimalno trideset godina kasnije, a ne cijelih 50, sa sve "pametnim" telefonima i svršenom transformacijom vijetnamskog društva u kapitalističko (doduše pod upravom Komunističke partije, kao u Kini). Opterećenje je i autorska odluka da isti glumci, bez intervencije šminke ili digitalnog pomlađivanja, igraju svoje likove u sadašnjosti i prošlosti, pa je u "flashback" sekvencama Boseman nelogično mlađi od njih, iako bi morao biti istih godina kao oni ili čak i malo stariji. O Paulovim poludjelim monolozima pri kraju filma, nemotiviranom pojavljivanju MAGA šilterice kao inkriminirajućeg detalja i brzinskom "pakiranju" pod-zapleta ne vrijedi ni govoriti.

Sve je to šteta, jer Lee je nekoliko stvari pogodio u centar, od onovremene (kasne 60-te i rane 70-te) soul muzike koju su likovi slušali i koja je nosila teret vremena, preko sužavanja formata slike i prelaska na analognu fotografiju na 16-milimetarskoj traci za "flashback" epizode, pa do vješto umetnutih povijesnih lekcija o zanemarivanju i manipuliranju Afroamerikanaca kroz povijest, pa čak i političkih govora preko kojih vidimo da nepravda traje do današnjih dana. Ali tako to biva kada se mnogo započne, a nimalo filtrira. „Da 5 Bloods“ ima u sebi barem pet filmova koji bi sami za sebe bili dobri i značajni, ali se ovako potiru u kaosu. Realnost jest kaotična, a teme koje Lee obrađuje kompleksne, ali je na filmskom autoru da ih uobliči u nešto konzistentno i koherentno, što ovdje nije slučaj. Čak je i kontraproduktivno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Da 5 Bloods