Režijski i općenito filmski prvijenac „American Fiction“ televizijskog scenarista Corda Jeffersona bavi se upravo stereotipima i očekivanjima, te nošenjem s njima od strane sasvim nestereotipnog pripadnika ugrožene manjine po jednom kriteriju i sasvim stereotipnog pripadnika bezbrižne i tihe većine po drugom. U pitanju je adaptacija prijelomnog meta-fikcijskog romana „Erasure“ Percivala Everetta iz 2001. godine, zanimljivo strukturiranog djela koje se bavi temama rase, klase, tržišnih niša, komercijalizacije literature i lingvističke teorije u formi romana u romanu. „American Fiction“ pojavio nam se u sezoni nagrada s pet nominacija za Oscare (najbolji film, najbolji adaptirani scenarij, najbolje glavne i sporedne muške uloge i najbolja originalna glazba), što implicira jedan zanimljivi eksperiment koji imamo i u samom zapletu izvornog romana i filma: što ako djelo koje „proziva“ sustav „tokena“ kao nimalo elegantnu varijantu rješenja pitanja reprezentacije i samo upadne u rečeni sustav kvota?

Naš protagonist Thelonius „Monk“ Ellison (Wright) je univerzitetski profesor književnosti negdje u Kaliforniji, ali u svojoj primarnoj karijeri pisca nije baš uspješan jer mu se romani koje dugo i predano piše slabo prodaju. Upoznajemo ga u fakultetskom amfiteatru gdje s klasom studenata raspravlja o bitnoj kratkoj priči „The Artificial Nigger“ Flannery O‘Connor, prilikom čega se on (inače, crnac) upusti u raspravu s bijelom studenticom koja je uvrijeđena uopće naslovom priče, pa nije u stanju stići ni do njene poante. Svadljiv, uvrjedljiv i nadmen kakav jest, Monk se na naknadnom saslušanju po pitanju rečenog incidenta posvađa i sa svojim kolegama s katedre, zbog čega dobiva suspenziju i zadatak da po kazni ode na literarni sajam u svom rodnom Bostonu.

Na sajmu knjiga se suočava sa svojim najvećim strahom i „neprijateljem“ – „pakiranom“ književnošću od starta pisanom s namjerom da se (bijeloj) publici svidi rad (crnih) pisaca. To na tematskom planu podrazumijeva patnje i traume uzrokovane životom u getu, a na stilskom karikaturalno pogrešnu upotrebu gramatike u dijalozima. Njemu na očigled, jedna takva knjiga naslova „We‘s in da Ghetto“ (nemojte me tjerati da prevodim) mlade spisateljice Sintare Golden (Rae) postaje hit. On se sa takvom literaturom ne želi povezivati do te mjere da maltretira studenta-honorarca zaposlenog u knjižari da njegovu knjigu makne s police namijenjene „crnačkoj literaturi“ jer se ista ne bavi temama rase i afroameričkog iskustva.

Kada mu upoznamo obitelj, postaje nam jasnije zašto je tomu tako. Monk, naime, dolazi iz obitelji dobrostojećih liječnika dovoljno bogatih da oduvijek imaju kućnu pomoćnicu koja živi s njima. Obitelj također ima svoje tajne, poput očevih nevjerstava, animozitete (Monk je svojevrsna „crna ovca“ ili prije „bijela vrana“ među njima, naročito nakon očeve smrti), a suočava se i s trenutnim izazovima. Majka (Uggams) pokazuje znake demencije, sestra (Ellis Ross) prolazi kroz razvod, sve dok se ne razboli i iznenada umre, a brat (Brown) kroz krizu srednjih godina zbog čega se ponaša sebično, samoživo i neodgovorno.

Možda je jedini za Monka pozitivni nusprodukt suspenzije to što će upoznati Coraline (Alexander), susjedu iz vikend-naselja, i s njome otpočeti vezu, sve dok ne dobije ideju da napiše parodijski crnački „geto-roman“ i onda ga preko svog agenta Arthura (Ortiz) ga ponudi izdavačkim kućama pod očito lažnim pseudonimom Stagg R. Leigh (varijacija na temu nadimka Stagger Lee kriminalca Leeja Sheltona, nama poznatog po pjesmi Nicka Cavea s albuma „Murder Ballads“) iza kojeg se, navodno, krije pravi odbjegli kriminalac. Kada rukopis doživi toliki uspjeh da za njega izdavači nude avanse u iznosima od nekoliko stotina tisuća dolara, a filmski studiji su spremni platiti milijunske iznose za prava na adaptaciju, Monk više ne zna kako se postaviti, posebno zato što mu je novac doista prijeko potreban kako bi se pobrinuo za majku.

Za početak, „American Fiction“ je dosta kompleksan film, dramaturški gledano. Po pitanju likova, imamo jednog protagonistu s kojim ostajemo sve vrijeme, ali i dosta pomoćnih likova koji su s njim već u nekom odnosu, po pravilu bitnom i sadržajnom. Britak, duhovit dijalog, ali i vješto utkane neverbalne opaske odjek su precizno i pametno napisanog scenarija, a nenametljivost u režiji, skupa s filigranski preciznim vođenjem glumaca (među kojima svi ostvaruju pamtljive role, ali su samo one „najmesnatije“ dobacile do nominacija za nagrade), pokazuju Jeffersonovu zrelost i na tom planu. Simpatična „džezerska“ glazbena podloga dodatno popravlja ionako dobar dojam.

Drugi pokazatelj autorske zrelosti, atipične za debitanta, bilo bi i svedeniji pristup u prebacivanju zahtjevne strukture romana na film. Doslovno podražavanje ne bi bilo moguće jer bi to zahtijevalo dugometražni film u okviru dugometražnog filma, pa od romana u romanu imamo samo jednu scenu od istog u jednoj sceni filma, a tek na samom kraju i otvaranje šireg meta-nivoa. Jefferson, s druge strane, vrlo lako pretače tematsku kompleksnost iz jednog medija u drugi, a slično čini i s lingvističkim elementima, pa „American Fiction“ postaje i ostaje film o kojem se, i o čijim implikacijama se, može razgovarati naširoko i dugo poslije gledanja. Nije to film bez nedostatka, budući da se od polovice naprijed dva žanrovska izričaja (satire i obiteljske drame na granici melodrame) bore za prevlast, pa se u tome ponekad gubi ritam, ali je na koncu riječ o vrlo dobrom, smislenom i svrsishodnom uratku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: American Fiction

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.