Negdje tamo, davne 1880. godine hrabri mladić imena Sondre Norheim iz norveškog Osla upoznao je svijet sa, tada vrlo ekscentričnom snježnom disciplinom - skijaškim skokovima, a taj se sport u program Olimpijskih igara po prvi puta uvrštava tek 1924. godine na Igrama održanim u Chamonixu u francuskim Alpama. Vjerujem kako ste čuli određene glasine da skakači vole "zaviriti u dno čaše", ali to vas nikako ne treba čuditi, jer, vjerujte, da bi se stalo na strme staze te poletjelo i preko dvije stotine metara, svakako treba puno hrabrosti koju alkohol ponekad može dati.

Inače, prema pravilima svaki skakač ima petnaest sekundi da, uz dopušten vjetar, izvede svoj skok, a tijekom njih se može i predomisliti, što je pak prava rijetkost. Skije, posebno dizajnirane da bi podnosile takve napore, ne smiju se mazati nikakvim smjesama koje bi mogle ubrzati uzlet. Kako bi postigli što veću brzinu skakači istežu tijelo prema naprijed. Letač obično leti 4 do 5 sekundi i samo možemo pretpostaviti što razmišlja tih par sekundi. Skokovi se u pravilu održavaju na dvije vrste skakaonica: jednoj 90-metarskoj i drugoj, puno egzotičnijoj, 120-metarskoj.

Svaki hrabri skakač skače dva puta i onaj koji nakon dva puta skoči najdalje, odnosno dobije najviše bodova od žirija, pobjednik je. Postoji i ekipno državno natjecanje od po četiri skakača svake nacije koja se natječe. Kako svojih predstavnika već nekoliko desetaka godina nemamo, te je taj sport kod nas naprosto mrtav, u skoroj budućnosti će na njegovom obnavljanju poraditi naši zapadni susjedi Slovenci, čijih će nekoliko mladih skakača uzeti hrvatsko državljanstvo i oformiti reprezentaciju Hrvatske u skijaškim skokovima, što će, nadaju se, za koju godinicu "proizvesti" i domaće skakače.