Ruski pjesnik, rođen je 6.lipnja, 1799. godine u Moskvi, a umro 29.siječnja, 1837. godine u Petrogradu.
Prvi je ruski pisac svjetske veličine i važnosti, i prvi stvaralac čija je djela ruski narod mogao unijeti kao svoj udio u svjetsku književnost.
Svoje je pjesničko djelo posvetio buntu i slobodi.
Potomak je stare osiromašene plemićke obitelji. Po ocu je bio potomak ruskih plemića, a po majci praunuk Etiopljanina Hanibala koga je kao roba kupio u Carigradu hercegovački trgovac Sava Vladislavić i poklonio caru Petru Velikom. U ranom je djetinstvu bio prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu, u kome je, vladao duh političkog slobodumlja.
Zbog buntovnih stihova još kao dvadesetogodišnji mladić bio je osuđen na prognanstvo u Sibir, koje je na zauzimanje književne javnosti zamijenjeno prognanstvom na jug Rusije, u Kišinjev. Prognanstvo je trajalo četiri godine od 1820. do 1824. godine, kada je otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine.
Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826.) i dopušta mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
27.siječnja, 1837. godine, Puškin izaziva na dvoboj Francuza D'Anthésa, avanturista i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka.
Njegova najvažnija djela su: "Evgenij Onjegin", "Pikova dama", "Gavriliada", "Cigani", "Brončani konjanik", "Kapetanova kći", "Oda slobodi"...