Tapetar, pjevač, mistik te karizmatik - jednom riječju Legenda. Neokrunjeni kralj "Torcide".
Tapetarski zanat napušta početkom početkom šezdesetih opčinjen zvucima Radio Luksemburga i pojavom festivala u San Remu. U rodnom Šibeniku više puta pobjeđivao na natjecanjima mladih nada "Mikrofon je vaš" i "Prvi pljesak". Prva mu uspješnica "Ako pođeš u San Francisko", inače u originalu skladba Scotta MacKenzija, dospjeva na top liste obećavajući veliki uspjeh. I zaista, nekoliko godina kasnije Mate koji se u međuvremeno prozvao Mišom, na splitskom festivalu 1971. pobjeđuje sa skladbom "I proplakat će zora". Zamjerali su mu da nema sluha, da su mu pjesme prejednostavne, da mu glas nije ni za što, ali on je interpretator zabavne muzike s najviše prodatih ploča u povijesti nekadašnje Jugoslavije. U osamdesetim je ekstremnoj hrvatskoj emigraciji naredio da u klubovima gdje on nastupa, skidaju Pavelićevu sliku. Slušali su ga, bio je idol koji je mogao sve. Čak i neprijatelji njegove glazbe njegov "trash" uspoređuju s legendom Sergia Leonea u hrpi loših "špageti vesterna".
U devedesetim je prošao kroz kalvariju: prvo je izgubio tržište u kojem je bio kralj, potom je njegov prvenac Edi stradao (nesretnim slučajem); on se u novonastalim okolnostima nije snašao, pokušao je samoubojstvo (Edi bolje gađa). Danas je opet Mišo, ima ploču koja se zove Dalmatino i jedan je od stubova povijesti popularne kulture na ovim prostorima. Nesretnim kao što je danas, čini se, i on sam. No, uspjeva savladati sve brane i unatoč ljubavnim dramama, poput one s groficom Konte Calvi,. Mišo kroči dalje...

(Dabru asistirao Killer Wolf)